U ovom zagrebačkom restoranu probali smo najbolju janjeću koljenicu u životu! Lokacija im je top i vraćamo se već ovog vikenda

Dobra restoranska priča često započinje atraktivnom lokacijom, ali pamti se ponajprije po onome što stiže na stol. Istina, kada se restoran smjesti usred pažljivo uređenih golf terena, očekivanja spontano porastu jer takvo okruženje prirodno zaziva jednako promišljenu i pouzdanu kuhinju. Na jedno takvo mjesto naišao sam sasvim slučajno ovog tjedna. Zove se Clubhouse, a mnogi ga još uvijek povezuju s golferima, svečanim proslavama i vjenčanjima. Ipak, prostor je nedavno osvježen i okrenut klasičnoj restoranskoj à la carte ponudi, pa danas djeluje otvorenije i pristupačnije svima koji dolaze ponajprije zbog dobre hrane. Bio je to sasvim dobar povod da svratimo, sjednemo bez žurbe i otkrijemo što se krije iza ove adrese na jugozapadnom rubu grada, uz južnu obalu Save.

Clubhouse se promovira kao jedini hrvatski restoran smješten uz samo golf igralište. Nalazi se u neposrednoj blizini nikad dovršene sveučilišne bolnice u Blatu, a krasi ga prostrana terasu s pogledom na zelenilo i jezero koje stvara osjećaj potpune izoliranosti od grada.

Na ručak smo stigli radnim danom oko 14 sati. Na ulazu nas je dočekalo iznimno ljubazno osoblje, a čim smo sjeli za stol, nismo se mogli oteti dojmu da je pravo čudo što ovo mjesto nismo otkrili ranije. U sebi sam pomislio kako bi bilo lijepo kada bi nas i hrana jednako osvojila, pa da Clubhouse bez razmišljanja uvrstimo na onu našu „usku“ listu restorana kojima se rado vraćamo kad poželimo pojesti nešto izvan kuće, ukusno i po fer cijeni.

Jelovnik u Clubhouseu oslanja se na mediteranski rukopis, ali bez pretjeranog kompliciranja. Naglasak je na poznatim okusima i kvalitetnim namirnicama, uz dovoljno raznolikosti da svatko može pronaći nešto po svom ukusu. Već na početku jasno je da se ovdje voli krenuti polako, pa su predjela zamišljena kao dobar uvod u ostatak priče.

U ponudi su hladne plate koje okupljaju provjerene adute poput dalmatinskog pršuta, kobasica od boškarina, slanine crne slavonske svinje te sireva kao što su livanjski i paški. Tu su i bruschette za laganiji početak, ali i nešto ambiciozniji izbor poput carpaccia od kraljevskih škampi, carpaccia od Angus govedine i tartarskog bifteka.

Topli dio jelovnika nastavlja u sličnom tonu. Domaći štrukli podsjećaju na kontinentalnu tradiciju koja se ovdje prirodno uklapa u širu priču, dok juhe, rižota i tjestenine nude poznatu razinu sigurnosti kada poželite nešto klasično. Nekoliko varijanti jela s njokima dodatno širi izbor, a ponuda mesa i ribe dovoljno je ozbiljna da se restoran može razmotriti i za konkretniji ručak ili večeru.

Za toplo predjelo odlučili smo se za dva jela: domaće njoke u kremastom umaku od gorgonzole i tartufa te fuže s raguom od boškarina. Riječ je o kombinacijama koje lako mogu skliznuti u težinu ako nisu dobro izbalansirane, no ovdje je kuhinja pokazala sigurnu ruku.

Njoki su me posebno osvojili. Tekstura im je bila pogođena, mekani bez da se raspadaju i dovoljno čvrsti da zadrže umak. Gorgonzola je dala potrebnu punoću, ali nije preuzela jelo, dok je maslac s aromom tartufa sve zaokružio bez pretjerivanja. Kako sam inače slab na tartufe, teško me impresionirati kada su u igri tako naglašeni okusi, no ovdje je sve djelovalo skladno i promišljeno. Porcija je pritom izdašna pa ovo jelo bez problema može funkcionirati i kao glavno, osobito ako niste stigli izrazito gladni.

Fuži s raguom od boškarina jelo je koje inače naručujem u Istri, no i Clubhouse je pokazao da itekako može parirati poznatim istarskim restoranima. Meso je bilo mekano, dugo i sporo kuhano, s umakom koji ima dubinu, pa je svaki zalogaj djelovao zaokruženo, bez potrebe za dodatnim pojačavanjem začina ili soli, što je uvijek dobar znak.

Za glavno jelo odabrali smo dva ozbiljnija tanjura, no već nakon prvih zalogaja postalo je jasno koji od njih nosi glavnu riječ. Sous vide janjeća koljenica s domaćim krumpirom, špekom i mladim lukom, poslužena uz demi glace, jelo je zbog kojeg ću se sigurno vratiti u Clubhouse. Da, odavno nisam probao ovako dobar komad janjeće koljenice!

Meso je bilo iznimno mekano, gotovo se odvajalo samo od sebe, ali bez gubitka strukture koji se ponekad zna dogoditi kod dugog kuhanja. Krumpir sa špekom i mladim lukom dao je tanjuru dozu rustikalnosti, onu vrstu jednostavnosti koja savršeno pristaje janjetini.

Teleća „cotoletta“, odnosno sous vide teleći French rack, bila je korektno pripremljena, uredno pečena, no teško se oteti dojmu da je ovdje ipak ostala u sjeni koljenice. Dok je teletina igrala na kartu elegancije, janjeći je tanjur donio karakter i onu vrstu punine koja vas natjera da mu posvetite pažnju.

U Clubhouseu očito razumiju da se dobar obrok ne završava reda radi, pa su desertima pristupili jednako ozbiljno kao i ostatku jelovnika. Kako nam je otkrio mladi konobar, slastice za restoran priprema privatna slastičarnica. Ponuda je raznolika, ali ne djeluje nasumično složena. Od brownieja i kolača od krem sira do biskvita s bademima te moussea od bourbon vanilije i bijele čokolade, izbor je dovoljno širok da vas potakne na razmišljanje hoćete li stati na jednom. Mi smo se odlučili za cimet rolice zapečene u keramičkoj posudi, s karameliziranim vrhom poput brulea i malinu i vaniliju. Obje opcije su se pokazale kao dobar završetak ručka!

Ono što dodatno ide u prilog restoranu Clubhouse jest politika cijena koja ostaje razumna i bez neugodnih iznenađenja. Predjela kreću već od oko pet eura, primjerice za punjenu domaću focacciu, dok ćete fine bruschette platiti 11, a platu s dalmatinskim pršutom deset eura. Tjestenine i rižota počinju od petnaest eura, mesna jela od šesnaest nadalje, a čak i tuna steak, koji u zagrebačkim okvirima često odlazi visoko, ovdje je postavljen na prihvatljivih 25 eura. Sve zajedno ostavlja dojam korektno formiranog jelovnika u kojem cijene prate kvalitetu, bez potrebe da gost nakon ručka dodatno razmišlja o računu.

Restoran Clubhouse jednako dobro pristaje ležernim ručkovima, poslovnim susretima ili dugim druženjima uz čašu vina u kasnim poslijepodnevnim satima. Već sada se radujem povratku u proljetnim mjesecima, kada terasa ponovno oživi i boravak na otvorenom postane gotovo neizbježan izbor. A sretnemo li se ondje i prije, za večerom, velika je vjerojatnost da će se ispred mene ponovno naći janjeća koljenica! Jelo je to kojem se bez puno razmišljanja vrijedi vratiti.