U najvišem naseljenom mjestu u Hrvatskoj otkrili smo odličnu obiteljsku siranu: pravi hit su im škripavac i voćni jogurti

Čudesan Gorski kotar poznat je po svojoj divljoj ljepoti, gustim šumama te dugim i snježnim zimama koje znaju potrajati mjesecima. To je kraj u kojem priroda diktira ritam svakodnevice, a ljudi su navikli na tišinu, izoliranost i snagu koju takav život traži. Ondje, na samom ”krovu” Hrvatske, na 1078 metara nadmorske visine, smjestilo se Begovo Razdolje, najviše naseljeno mjesto u Lijepoj našoj. Iako maleno i mirno, zajedništvo, upornost i rad njegovih vrijednih ljudi čine ga itekako posebnim.

I baš u tom goranskom raju koji toliko volimo nastala je uspješna i inspirativna priča u kojoj glavnu ulogu ima Sirana Francišković. Iako službeno postoji od 2017. godine, njezini korijeni duboko su povezani s dugogodišnjom obiteljskom tradicijom bavljenja stočarstvom.

U posao je uključena čitava obitelj: supružnici Biljana (43) i Bojan Francišković (44) te njegovi roditelji Marica i Zvonko, oboje 75-godišnjaci. Svatko od njih u sirani ima svoju ulogu i odgovornost, a u pomoć im rado priskoče i djeca, sin David (18) te kći Ema (12).

”Proizvodimo širok asortiman mliječnih proizvoda. Najvažniji nam je sir škripavac, a radimo i skutu, svježi sir s vrhnjem, sirutku, polutvrde i tvrde sireve te jogurte”, kaže nam Biljana. Osim običnog, pažnju privlače i njihovi voćni jogurti u fantastičnim kombinacijama: jabuka-cimet, jagoda, višnja, malina-cikla (ova je najpopularnija), mango-jabuka i šumsko voće.

Sirana Francišković pravi je sinonim za kvalitetu pa nimalo ne čudi što redovito osvaja zlatne plakete za izvrsnost. Prepoznata je na području čitave Primorsko-goranske županije, ali i šire, a vjerni i prezadovoljni kupci za njihove proizvode imaju samo riječi hvale.

No put do uspjeha zahtijevao je puno truda, odricanja, ulaganja i učenja, a veliku ulogu odigrala je i stručna podrška Mljekarskog instituta. Danas je vrijedna i požrtvovna obitelj Francišković posebno ponosna na svoj škripavac koji su razvili sami, prema vlastitoj recepturi.

A iza svakog sira stoje i životinje. ”Na farmi imamo 70 krava koje ljeti, u vrijeme ispaše, borave vani, a zimi su u štalama. Svaka ima svoju osobnost i lako prepoznatljive karakteristike, nešto po čemu je razlikujemo: boji, šarama, veličini, rogovima… I svaka, naravno, ima svoje ime.

Neke su pitomije, neke možda malo divlje, ma baš kao i s ljudima: logično je da se bolje slažete s onima koji su vam draži. Sve svoje kravice tretiramo kao kućne ljubimce, s vremenom su nam postali poput članova obitelji, pristupamo im individualno, na vrlo human način i zbilja smo im sto posto posvećeni”, objašnjava nam naša sugovornica.

Farma i sirana ne poznaju klasično radno vrijeme, barem kad je riječ o obitelji koja ih vodi. Njihov dan traje od jutra pa sve do večeri, a obvezama nema kraja. Krave ovise o čovjeku i s njima nema puno prostora za predah. A jedan od najvećih izazova je i radna snaga. ”Snalazimo se kako znamo i umijemo. Osim domaće djelatnice koju čuvamo kao najveće blago, imamo i jednog zaposlenika iz dalekog Nepala. Mladih ljudi je malo i teško ih je zadržati”, kaže Biljana.

Po struci hotelijersko-turistička tehničarka i rodom iz okolice Delnica, zbog ljubavi je došla u Begovo Razdolje, ostala i zbog toga nikad nije požalila. ”Djeca su zaokupljena školom i brojnim izvannastavnim aktivnostima pa im nema kad biti dosadno. Kći je, primjerice, zaljubljena u skijaško trčanje i stalno je na treninzima. Nedostaje im društva, u selu nas je svega 30, a djece je četvero i različite su dobi.

Osnovna škola im je u pet kilometara udaljenom Mrkoplju, a kad dođe vrijeme za srednju, djecu je jednostavnije stacionirati u Rijeci, u učeničkom domu ili stanu, nego im svaki dan organizirati prijevoz: prvo do Mrkoplja, a onda autobusom do Delnica”, govori naša sugovornica.

Proizvodi Sirane Francišković mogu se kupiti u samoj sirani u Begovom Razdolju: radnim danom od 8 do 18, subotom od 8 do 16 i nedjeljom od 11 do 15 sati. U trgovačkim lancima ih nema, ali zato su dostupni na trima zelenim tržnicama koje okupljaju lokalne OPG-ove Gorskog kotara: u Mrkoplju ćete ih pronaći petkom poslijepodne, Ravnoj Gori subotom ujutro i Fužinama subotom poslijepodne.

”Širenje nam trenutačno nije u planu. Trgovačke marže ne bi nam omogućile cijenu koja nam je potrebna za održivost proizvodnje. Zato smo se odlučili za direktnu prodaju, tako možemo kontrolirati kvalitetu i odnos s kupcima”, zaključuje Biljana. Njezina i priča Sirane Francišković priča je o obitelji, upornosti, goranskom načinu života i tradiciji koja se nije izgubila, nego pretvorila u kvalitetan i prepoznat lokalni proizvod.