Ivana je kraljica turopoljskih štrukli i otkrila nam je kako ih priprema: “Ne, nisu isti kao zagorski, meni su još bolji!“

Kad netko spomene štrukle, većini ljudi misli polete prema Zagorju, regiji koja je taj specijalitet brendirala i učinila svojim zaštitnim znakom. No štrukli su se oduvijek radili u srednjoj, sjevernoj i središnjoj Hrvatskoj, na području oko Zagreba i Karlovca, s malim razlikama u odnosu na danas najpoznatiji, zagorski recept.

Nedavno smo tako imali priliku probati turopoljske štrukle i potpuno su nas oduševile. Sličnosti su tu: fino, meko tijesto i ukusan sir, ali jelo nije potpuno isto kao ono u Zagorju. Nazvali smo zato odmah Ivanu Belošević iz Buševca, za koju su nam svi rekli da je kraljica turopoljskih štrukli, i uputili se u njezino mirno selo kako bi saznali koja je tajna štrukli iz njezinog kraja i kako se pripremaju!

Buševec je selo u Turopolju s oko 1000 stanovnika, do njega se brzom cestom iz Zagreba stiže za dvadesetak minuta, a iz Velike Gorice put traje oko 10 minuta. Ivana u Buševcu vodi obiteljsku pekarnicu Cipov, koja je ove godine proslavila 40. rođendan, predsjednica je MO Buševec, majka je i supruga. Obožava svoj kraj, cijeli život živi u Buševcu i jedna je od čuvarica tradicije, starih običaja i recepata ovog kraja.

A ubrzo smo shvatili i zašto je idealna osoba za razgovor o turopoljskim štruklima. „Prvi put sam štrukle od nule radila još kao dijete, s bakom. Imala sam sedam ili osam godina i uvijek sam bila uz nju u kuhinji,“ smije se Ivana i otkriva nam da se taj recept, koji je naučila od bake, do danas zapravo nije puno mijenjao. „To je stara obiteljska receptura i nema potrebe dirati je,“ ponosno nam kaže.

Od Ivane saznajemo da je razlika između turopoljskih štrukli i drugih vrsta najviše je u načinu pripreme. U Turopolju se tradicionalno jedu kuhani štrukli, češće nego pečeni, a postoje i male razlike u tijestu i tehnici.

„Tijesto za štrukle radim od glatkog brašna, jaja, vode, soli i malo ulja. Nadjev od sira u Turopolju se obično radi s jajima, vrhnjem i malo griza. Prilikom punjenja važno je ostaviti nekoliko centimetara praznog ruba kako bi se tijesto dobro zalijepilo i da se štrukli ne otvore tijekom kuhanja,“ otkriva nam Ivana svoje male trikove.

„Turopoljski štrukli se rade ručno i zato nikad nisu svi isti, po tome se vidi da su domaći. Kod mene stroj samo zamijesi tijesto, sve drugo odradi čovjek. Jedna od tajni naših štrukli je rezanje tanjurom, a ne nožem, što radimo kako se ne bi „otvarali“ sa strane,“ otkriva nam Ivana.

Ivanin dan počinje vrlo rano, već oko 4 sata ujutro. Najprije provede nekoliko sati u pekarnici pripremajući štrukle, a zatim slijedi dostava. Pomažu joj mama i brat, a povremeno i sin, iako rjeđe jer je već na fakultetu.

Ona je u pekarnici koju danas vodi praktički odrasla. Njezin otac ju je otvorio kad je imala samo tri godine i od malena se vrtila oko brašna i pekarskih proizvoda. Za uvođenje štrukli u ponudu isto je zaslužan njezin tata, inovativan i školovan pekar.

„Krenuli smo sa štruklima 2006., u to smo vrijeme radili peciva za škole u okolici. Jedan dan kuharica je rekla da sutra neće trebati peciva jer su na jelovniku štrukle. Onda nam je palo na pamet da bi ih i mi mogli pripremati, bolje nego da kupuju industrijske. Napravili smo ih i ponudili školi, potom i našim kupcima, i ubrzo su nam one postale najprodavaniji i najcjenjeniji proizvod,“ priča nam Ivana, dok ručno valja tijesto, puni ga sirom, rola, pa reže tanjurom.

Probali smo i kuhane i pečene i teško je reći koje su nam se više svidjele. Možda čak kuhane, jer imaju prepoznatljiv pečat Turopolja: trop. Preljev je to karakterističan baš za područje Turopolja, a radi se od pečenog vrhnja. Vrhnje se kuha u tavi dok se ne reducira i dok se ne odvoje maslac i mliječne bjelančevine. S kuhanim štruklima savršeno se slaže i upravo poslužene na ovaj način one postaju prepoznatljivo jelo svog kraja.

Ivanina pekarnica Cipov danas ima osam vrsta štrukli. Slane uključuju klasične sa sirom, potom one sa sirom i špinatom, pa čak i štrukle s crnim turopoljskim tartufom. Tu su, naravno, i slatke verzije s višnjom, borovnicom, marelicom, jabukom ili makom. „Ipak, ja uvijek naglašavam da su pravi štrukli samo oni sa sirom,“ smije se Ivana, koje ipak radi i drukčije okuse na oduševljenje svojih kupaca.

Uglavnom ih prodaje smrznute, koje kupac kod kuće kuha ili peče, a svježe pečene se mogu kupiti u pekarnici u Buševcu. Opskrbljuje i restorane, radi za cateringe i proslave, ali nikad ne zaboravlja ni na svoje vjerne kupce u selu.

Zanimalo nas je i kako je pekarnica Cipov, koju je 1982. otvorio njezin otac, dobila ime. „Nekada se u Buševcu pekao bijeli, pšenični kruh koji se zvao cipov. Pekao se samo za blagdane, inače se radio kukuruzni jer je kukuruza bilo više. Žene su cipov prodavale u Zagrebu, na Dolcu i Trešnjevačkom placu. Buševčane često zovu Cipeki, baš po cipovu,“ otkriva nam Ivana.

Ona je od malena je od tate učila sve tajne ovog posla, miješala i razvlačila tijesto, pekla i isprobavala. Danas je njezina pekarnica Cipov poznata po tome što sve radi ručno, po starim, provjerenim receptima, bez prečaca i instant rješenja. Baš kakva bi hrana trebala biti.