Ivana nam je pripremila sirotinjsko jelo koje je danas rijetka delicija: “Izgleda jednostavno, ali zahtijeva puno truda i vještine”

U neka stara vremena, meso je bilo rijetkost i jelo se samo za posebno prigode. Energiju za mukotrpan rad davale su žitarice, domaćice su od brašna stvarale čuda, a masnoća iz vrhnja i mlijeka osiguravala je snagu za cjelodnevni fizički rad. Jedno od tih jela koja danas zovemo „sirotinjskima“, a othranile su generacije i generacije radnika, su beli žganci, karakteristični za područje Turopolja. Zamolili smo Ivanu Belošević, vlasnicu pekarnice Cipov u Buševcu, da nam otkrije tajne tog jela, trikove za pripremu i posebnosti zbog kojih su beli žganci danas postali prava delicija.

Buševec je selo u Turopolju s oko 1000 stanovnika, do njega se brzom cestom iz Zagreba stiže za dvadesetak minuta, a iz Velike Gorice put traje oko 10 minuta. Za tako malo selo, prilično je živo. Ima vrtić, školu, vatrogasni dom, a prije nekoliko godina uredili su i malo etno selo s obnovljenim drvenim kućama, bačvama i proplankom na kojem se održavaju lokalna druženja i manifestacije. Upravo nas je u tom etno selu dočekalo nasmijano lice Ivane Belošević.

Poznata je kao kraljica turopoljskih štrukli, vodi obiteljsku pekarnicu Cipov u Buševcu koja je ove godine proslavila 40. rođendan, članica je Udruge žena Buševec, majka je i supruga. Ali mi smo došli da nam ispriča sve o belim žgancima, za što je Ivana savršen sugovornik. Obožava svoj kraj, cijeli život živi u Buševcu i jedna je od čuvarica tradicije, starih običaja i recepata ovog kraja.

Na prvi pogled, beli žganci izgledaju prilično obično. Bijeli su, očito, struktura nije zrnasta kao kod kukuruznih žganaca na koje smo navikli, i dok ne dobiju preljev ničim ne odaju uzbudljiv okus koji kriju. Ivana nam najprije objašnjava kako se kuhaju sami žganci. Zaboravite instant palentu, ovo je sve samo ne instant jelo.

„Najprije se skuha krumpir u vodi, voda se ocijedi, a krumpir se izgnječi u pire. Ne dodaju se nikakvi začini. U pire se postupno dodaje mješavina glatkog i oštrog brašna, a za miješanje se koristi posebna, duguljasta drvena kuhača koju mi zovemo žgančenjak. Dodaje se i voda u kojoj se kuhao krumpir. Smjesa se miješa oko pola sata, dok ne postane kompaktna,“ govori nam Ivana. I samo smo se okušali u miješanju žgančenjakom i uvjerili se da to nije nimalo lak posao.

Kad su žganci gotovi, smjesa se prije serviranja oblikuje u manje komade, nešto poput žličnjaka ili manjih njoka. A onda dolazi preljev karakterističan baš za područje Turopolja koji se ovdje naziva trop. „Trop je preljev od pečenog vrhnja, koje se kuha u tavi dok se ne reducira i dok se ne odvoje maslac i mliječne bjelančevine.

Za skuhati trop treba oko 15 minuta, a obično se priprema istovremeno kad i beli žganci kako bi sve bilo u isto vrijeme gotovo,“ objašnjava nam Ivana. I njega treba cijelo vrijeme miješati, baš kao i žgance, tako da tih pola sata dok se jelo priprema domaćica doslovno ima pune ruke posla.

Prilikom posluživanja, beli žganci ne smiju biti kašasta smjesa, razvlačiti se i lijepiti. Moraju biti rahli komadići, koji se jedu vilicom ili žlicom, zajedno s tropom kojim su preliveni. Ivana nam otkriva da ona i danas ovo jelo ponekad priprema kod kuće, a može se probati i na nekim tradicionalnim manifestacijama i okupljanjima. U etno selu u kojem se upravo nalazima, otkriva nam, ideja je otvoriti prostor u kojem bi se ovakva tradicionalna jela mogla probati svakog vikenda.

Ako to zaživi, još bi više ljudi imalo priliku otkriti ovaj starinski okus u kojem je sadržana sva snalažljivost i vještina nekadašnjih domaćica i umijeće da se od malo napravi puno. I sami smo kušali bele žgance, prvi put u životu, i iznenadio nas je ugodan okus. Zbog krumpira i brašna pomalo kao da podsjeća na njoke, ali je ipak drugačije, a trop, odnosno kuhano vrhnje kojim je preliveno, svemu daje dodatno zaokružen okus. Definitivno se radi o jelu koje bismo rado ponovo negdje naručili.

Iako smo došli saznati što više o belim žgancima, zanimala nas i povijest Ivanine pekarnice Cipov, koju je 1982. otvorio njezin otac. Za početak, što znači Cipov? „Nekada se u Buševcu pekao bijeli, pšenični kruh koji se zvao cipov. Pekao se samo za blagdane, inače se radio kukuruzni jer je kukuruza bilo više. Žene su cipov prodavale u Zagrebu, na Dolcu i Trešnjevačkom placu. Buševčane često zovu Cipeki, baš po cipovu,“ otkriva nam Ivana, čiji je otac po tom kruhu nazvao pekarnicu.

Ona je u toj pekarnici praktički odrasla, od malena je od tate učila sve tajne ovog posla, miješala i razvlačila tijesto, pekla i isprobavala. Danas je njezina pekarnica Cipov najpoznatija po turopoljskim štruklima, koji se mogu kupiti kod nje ili naručiti smrznuti. Rade se ručno, baš kao nekad, i imaju onaj okus doma, truda i ljubavi, bez prečaca i instant rješenja. Baš kakva bi hrana trebala biti.