Na ovom otoku doživjeti 90. godinu sasvim je normalno! Saznali smo kojih se pet jela stalno nalazi na njihovu jelovniku

Grčki otok Ikarija leži u sjeveroistočnom Egeju, jugozapadno od Samosa, izdužen i strm poput kamenog klina bačenog u more. Na otprilike 250 kvadratnih kilometara živi oko osam tisuća ljudi, a planinski hrbat Atheras presijeca otok po dužini i dijeli ga na dvije klime i dva svijeta. Ime, kaže predaja, nosi po Ikaru koji je upravo ovdje pao u more, ali stvarna je povijest manje poetična. Zbog gusarskih napada stanovništvo se stoljećima povlačilo u unutrašnjost, u sela skrivena među stijenama, daleko od luka i trgovine, i tamo živjelo od onoga što je moglo uzgojiti, nabrati ili uloviti. Ta prisilna samodostatnost oblikovala je ikarijski tanjur mnogo prije nego što je itko počeo govoriti o mediteranskoj prehrani.

Otok je 2009. proglašen jednom od svjetskih plavih zona jer je udio stanovnika starijih od devedeset godina bio otprilike tri puta veći od grčkog prosjeka. Status je godinama osporavan, uz prigovor da su brojke posljedica loše vođenih matičnih knjiga, no početkom 2026. Euronews je izvijestio o istraživanju iz časopisa The Gerontologist koje je podatke ponovno pregledalo i utvrdilo da od klasičnih plavih zona kriterije i dalje zadovoljavaju samo Sardinija i Ikarija. Objašnjenja se najčešće traže u onome što se na otoku jede, pa je tako kardiologinja Christina Chrysohoou sa Sveučilišta u Ateni utvrdila da Ikarijci jedu šest puta više mahunarki od Amerikanaca, a meso najviše pet puta mjesečno. Znanost je pritom opreznija od industrije koja od nje živi: studija objavljena u časopisu International Journal of Environmental Research and Public Health zaključila je da su nalazi o prehrani manje uvjerljivi od onih o obiteljskoj solidarnosti, društvenim kontaktima i tjelesnoj aktivnosti. Hrana je svakako dio odgovora, ali ne i cijeli. Nesporno je jedino da se ikarijski jelovnik gotovo nije promijenio, pa donosimo pet jela koja se na tom stolu uvijek nađu.

Jelo zvano mavromatika (crnooki grah) čini sitni bijeli grah s crnom točkom i ono je temelj svakodnevne prehrane. Kako stoji na otočnom portalu island-ikaria.com, mahunarke poput leće, slanutka i crnookog graha na Ikariji zamjenjuju meso kao izvor bjelančevina. Za razliku od krupnijeg graha, ova zrna ne traže dugo namakanje, pa su bila hrana za dane kad se nije stiglo planirati. Kuhaju se s lukom, češnjakom, rajčicom i lovorom, uz obilnu količinu maslinovog ulja, dok ne omekšaju, ali se ne raspadnu. Hladna se sljedeći dan poslužuju kao salata, s malo octa ili limuna. Poznata je i kombinacija mavromatika me maratho (crnooki grah sa zelenjem i koromačem), u kojoj se crnooki grah kuha zajedno s blitvom i koromačem, pa se u jednoj zdjeli nađu dvije okosnice ikarijske kuhinje.

Drugo jelo koje je neizbježno jest horta (samoniklo zelje), što je zbirno ime za samoniklo lišće koje se bere po padinama, od maslačka i blitve do divlje gorušice, štavelja i koromača. Ista otočna stranica navodi da se horta jede sirova, s limunom i maslinovim uljem, ili kuhana u toplim salatama, juhama i pitama. Priprema je gotovo nepostojeća: lišće se kratko prokuha u slanoj vodi, ocijedi i prelije uljem i limunom. Jede se mlako ili ohlađeno, uz kruh kojim se pokupi ulje s dna tanjura, a voda u kojoj se kuhalo često se popije kao topli napitak. Okus je gorak i zemljan i na njega se treba naviknuti.

Katsiki sto fourno (kozletina iz pećnice) jedino je jelo koje se ne jede toliko često, ali je iznimno bitan dio otočke prehrane. Prema grčkim putopisnim portalima, ikarijskim planinama lutaju krda poludivljih koza koje mještani zovu raska i čije je meso najomiljenije na otoku. U Cardamom Magazineu stoji da je riječ o mesu s malo masnoće koje je glavno jelo na seoskim svetkovinama zvanima panigyria, a priprema se kuhano ili pečeno. Meso s nogu i plećke stavlja se u veliku posudu s krumpirom ili rižom, maslinovim uljem, limunom, origanom i koromačem, pa se peče dugo i na niskoj temperaturi dok se ne počne odvajati od kosti. Suho je i posno jer životinja cijeli život hoda po kamenjaru.

Nezaobilazna je i fava me ladolemono (pire od žutoga graška s umakom od maslinova ulja i limuna). Kochilas ga naziva jednom od najstarijih namirnica istočnog Sredozemlja, uzgajanom na više grčkih otoka, a najčešći način pripreme diljem Grčke upravo je istoimeni pire koji se poslužuje kao namaz, juha ili prilog. Grašak se kuha oko četrdeset pet minuta s lukom, uz skidanje pjene, dok se posve ne raspadne, a zatim se izmiksa u gustu kremu. Ladolemono, emulzija maslinovog ulja i limunovog soka, dodaje se tek na kraju, preko još tople kaše. Poslužuje se s kolutićima sirovog luka, kaparima i kruhom, kao predjelo ili kao cijeli obrok u danima posta.

Osim jela, lokalci uvijek ističu i svoj ikarijski planinski čaj koji se pravi od sideritisa, biljke koju Grci zovu tsai tou vounou (planinski čaj). Grčko-američka kuharica Diane Kochilas, autorica knjige o ikarijskoj prehrani, objašnjava da sideritis raste samo na velikim visinama te da se za čaj koriste cvjetovi, stabljike i listovi. Ona također opisuje kako se u gotovo svakoj ikarijskoj kući suše kadulja, origano, ružmarin, metvica, kamilica i koromač, obješeni naglavce na prozračnom i sjenovitom mjestu, te kako sve te infuzije djeluju kao blagi diuretici i snižavaju krvni tlak, što se navodi kao jedan od razloga niske stope srčanožilnih bolesti na otoku. Priprema je jednostavna: žlica suhog bilja prelije se vrelom vodom i ostavi nekoliko minuta. Pije se tijekom cijelog dana, s medom i limunom.