Ovaj ledeni desert na Siciliji jedu već za doručak! Priprema se od samo tri sastojka prema receptu starom više od tisuću godina

Malo koja zemlja u ljudima budi toliko pozitivnih gastronomskih emocija kao Italija. Svaka njezina regija ima specijalitete kojima se ponosi, od čuvene napuljske pizze i bolonjskog ragùa do milanskog rižota. A tek tjestenina! No kad je riječ o Siciliji, najvećem otoku na Mediteranu, kulinarska priča postaje još bogatija. Ondje su nastali neki od najpoznatijih talijanskih klasika poput hrskavih arancina, punjenih cannola, raskošne cassate, caponate i slavne tjestenine alla Norma. Ipak, čim stignu ljetne vrućine, jedan specijalitet zasjeni gotovo sve ostalo. Zove se granita i za Sicilijance nije tek desert, nego dio svakodnevice i tradicije.

Na prvi pogled podsjeća na sorbet ili ledenu kašu, no riječ je o sasvim posebnom specijalitetu. Priprema se od vode, šećera i sastojaka poput limuna, badema ili svježeg voća, a njezina najveća posebnost jest tekstura. Nije glatka kao sladoled ni gruba poput drobljenog leda, već istodobno kremasta i lagano zrnata, što joj daje prepoznatljiv karakter.

Povijest granite seže više od tisuću godina unatrag, u vrijeme kad su hladnjaci bili ravni znanstvenoj fantastici. Zimi su ljudi odlazili na obronke Etne, ali i drugih planina na otoku, gdje su skupljali snijeg. Čuvali su ga u posebnim kamenim ledenicama, ”nevierama”, koje su bile toliko dobro izolirane da je led u njima mogao trajati sve do ljeta. Za sam posao prikupljanja, skladištenja i dopremanja snijega do gradova na obali bili su zaduženi posebni radnici, poznati kao nivaroli.

Ljeti se snijeg s planina strugao i miješao sa sokom od limuna, medom ili voćnim sirupima, a rezultat je bio osvježavajući napitak, pravi spas od paklenih vrućina. Velik utjecaj na razvoj granite imali su i Arapi, koji su između 9. i 11. stoljeća vladali Sicilijom. Oni su na otok donijeli šećernu trsku i agrume, ali i običaj pripreme rashlađenog pića šerbeta.

Naravno, recept za granitu s vremenom se mijenjao. Snijeg je postupno zamijenjen vodom, šećerom i prirodnim sastojcima, no ovaj čuveni desert bio je i ostao jedan od najvećih simbola sicilijanskog ljeta. Ipak, za uživanje u njemu ne trebate čekati kraj ručka. Na Siciliji se granita jede već za doručak, tako da se u nju umače toplo i slatko pecivo brioche col tuppo.

Danas joj se izgled i tekstura razlikuju od grada do grada. Na istoku, u Cataniji, Taormini i Messini, granita je svilenkasto glatka i kremasta, dok je u Palermu i Trapaniju zrnastija te slična usitnjenom ledu. Što se tiče okusa, favoriti su limun, badem, pistacija, kava, čokolada, dud i jagoda, a posebno se cijene granite pripremljene od sicilijanskih sastojaka.

U Messini je najtraženija granita od kave s tučenim vrhnjem, koju lokalci nazivaju mezza con panna, dok je verzija s bademom jedan od zaštitnih znakova istočne Sicilije. Kao što možete i pretpostaviti, ovaj specijalitet nije rezerviran samo za doručak. Možete ga naručiti i nakon ručka ili u večernjim satima, a uživanje u njemu doživljava se kao mali ritual.

Granita nije slastica koja se jede na brzinu: ona je trenutak predaha, ugodnih razgovora te promatranja života na gradskim trgovima i terasama. U ovom jednostavnom, ali važnom simbolu sicilijanske gastronomije i dalje živi nevjerojatna priča o planinama, snijegu, arapskoj ostavštini i različitim kulturama koje su oblikovale identitet čitavog otoka.