Djed Ante otkriva kako se čuvala hrana kad nisu postojali frižideri i zamrzivači: “Krumpire smo zakapali u zemlju, meso spuštali u bunar… Snalazili se nekako”

Prije nego što su moderni hladnjaci i zamrzivači postali neizostavni dio svakodnevice, ljudi su razvili vlastite, tradicionalne metode za čuvanje hrane. Različiti običaji, duboko ukorijenjeni u kulturi i načinu nekadašnjeg života, nisu bili samo praktični, već su odražavali i kreativnost te neraskidivu povezanost s prirodom. No, kako su naši preci uspijevali očuvati hranu tijekom zime, a kako su je održavali svježom u vrelim ljetnim mjesecima? Odgovore sam odlučio potražiti i razgovarao sa svojim djedom, koji u Dusini, malenom selu smještenom pored Vrgorca, i danas čuva sjećanja na vrijeme kada su se ljudi oslanjali na domišljatost i prirodne resurse kako bi osigurali hranu za cijelu godinu.

S 82-godišnjim djedom Antom razgovarao sam ispred obiteljske kuće te mi je otkrio kako su stanovnici Dalmatinske zagore preživljavali bez modernih uređaja poput frižidera i zamrzivača. „U bunare smo stavljali hranu,“ prisjeća se Ante. „Svježe meso bismo stavili u kantu, spustili je konopom i zadržali iznad vode. Na taj način meso bi ostalo svježe nekoliko dana, pa čak i tjedana.“ Bunar je bio prirodni hladnjak, a njegova hladna voda sprječavala je kvarenje hrane tijekom toplijih mjeseci.

No, bunari nisu bili jedina strategija. Djed se je prisjetio i razmjene dobara između onih koji su živjeli uz more i stanovnika Dalmatinske Zagore. „Ljudi s mora su preko Biokova donosili ribu, a mi smo im zauzvrat davali pšenicu i ječam. U Biokovu ima puno špilja s ledom, i čak ljeti je u njima bilo moguće pronaći led – i u osmom mjesecu!“ Led iz Biokova koristio se za skladištenje svježe i suhe ribe. Riba bi se stavljala u velike vreće i tako čuvala za blagdane. Nije bilo frižidera, morali smo se snaći,“ ispričao je Ante.

U vremenu prije struje i prvih hladnjaka, mnogi stanovnici sela razvili su inovativne metode za čuvanje hrane tijekom zimskih mjeseci. Jedna od najzanimljivijih bila je praksa zatrpavanja hrane u „trap“, prirodno skladište ukopano u zemlju. „Sjećam se i toga da se hrana zakopavala u tlo kako bi se zaštitila od smrzavanja tijekom hladnih zimskih noći, posebno krumpiri.“

„Povrh zemlje slagali su se osušeni listovi kukuruza, koji su služili kao izolacija, ali i kao orijentir. U slučaju obilnih snježnih padalina, kukuruzovina je omogućavala lakše pronalaženje „trapa“, čime se sprječavalo nepotrebno kopanje po smrznutom tlu“, ispričao mi je Ante te je dodao kako su se krumpiri u Poljicima čuvali na takav način sve do prije par godina.

Jedan od najpoznatijih načina čuvanja hrane bio je i soljenje i dimljenje mesa. Slavonski kulen, dalmatinski pršut i lički špek danas su nadaleko poznati gastronomski specijaliteti, no nekada su predstavljali osnovne zalihe za preživljavanje zime. Sol je sprječavala kvarenje mesa, dok je dimljenje davalo specifičan okus i osiguravalo dugotrajnost. Tradicionalne sušionice na kontinentu i dalmatinske konobe bili su mjesta okupljanja, u kojima su obitelji prenosile recepte s koljena na koljeno.

„Sušio je meso onaj tko je imao,“ prisjeća se djed Ante. „Bilo je to doba neimaštine, ali uvijek bi se našao dobar komad za blagdane. To je bila svetinja.“ Meso se sušilo na zraku ili dimilo, a priprema za zimu zahtijevala je mnogo truda i strpljenja. „Priprema zimnice bila je gotovo obavezna u svakoj kući,“ kaže Ante. „Kiseli kupus, paprika, krastavci… pripremili bi što smo imali.“ Fermentacija je bila prirodan način konzerviranja povrća i osiguravala je vitamine tijekom zime. „Osim što je bila zdrava, zimnica je bila i izuzetno ekonomična,“ dodaje.

U njegovoj kući, kruh je bio dragocjen i pekao se samo jednom tjedno. „Tko je imao brašna, pekao bi svako drugi dan, ali kod nas se peklo jednom tjedno. Kruh smo pekli na drvima, u malom ognjištu koje je služilo i za grijanje. Bio je to težak život, ali morali smo se prilagoditi.“ Ante ističe da je struja stigla u njegov kraj tek 1962. godine. „Uskoro su frižideri postali dostupni, no nismo ih mogli kupiti. Rijetko tko je to mogao priuštiti. Trebale su godine da dođu televizija i drugi aparati,“ kaže Ante i za kraj navodi što mu danas najviše nedostaje iz tog vremena. „Zajedništvo. Radili smo svi zajedno, djeca, odrasli… Nitko se nije žalio, jer smo znali da radimo za svoju obitelj. Danas su drugačija vremena, ali lijepo je prisjetiti se tih običaja.“

Slušajući djedove riječi, jasno je kako je život tada bio ispunjen izazovima, ali i nevjerojatnom snalažljivošću. Stanovnici su živjeli u skladu s prirodom te su se oslanjali na ono što su imali. Tradicionalne metode, poput čuvanja hrane u bunarima i u ledenim špiljama na Biokovu, danas su svjedočanstvo mudrosti i otpornosti tadašnjih generacija. Ove priče nisu samo podsjetnik na prošlost, već i inspiracija za očuvanje tradicije i poštovanje prema resursima koje nam priroda pruža.