Pogledali smo jedan od najbolje ocijenjenih filmova 2026. godine. Kritičari ga obožavaju i gotovo da nema negativnih kritika, ali…

Konačno je kišni vikend donio nekoliko besposlenih sati koje sam mogla odvojiti za film o kojem svi pričaju u posljednje vrijeme, Poziv, odnosno The Invite. Inače članke ne započinjem s ocjenama i kritikama; nekako to volim sačuvati kao poslasticu za kraj, ali u ovom slučaju mislim da je nužno prvo taj dio istaknuti. Prema onome što sam uspjela istražiti, film Poziv ima nevjerojatno snažan kritički konsenzus. Pozitivne kritike ne dolaze samo iz američkih medija, nego se vrlo slične ocjene i formulacije pojavljuju u Velikoj Britaniji, Irskoj, Australiji, Kanadi i na drugim tržištima. Kraće rečeno, prema informacijama koje su mi bile dostupne, film je jedan od najbolje ocijenjenih filmova 2026.

Kada sam već otpočetka s ovim člankom krenula nešto drugačijim redoslijedom, tako ću i nastaviti pa ću se samo kratko osvrnuti na radnju samog filma. Joe (Seth Rogen) i Angela (Olivia Wilde) već su godinama u braku, ali njihov je odnos zapao u rutinu i među njima se sve češće osjećaju nezadovoljstvo, zamjerke i udaljenost. Jedne večeri na večeru pozovu svoje nove susjede s kata iznad, Piñu (Penélope Cruz) i Hawka (Edward Norton), par koji na prvi pogled djeluje mnogo opuštenije, otvorenije i zadovoljnije vlastitim odnosom.

Kako večer odmiče, razgovor četvero susjeda postaje sve osobniji i postupno se dotiče seksa, vjernosti, ljubomore, dugih veza i različitih predstava o tome kako bi brak uopće trebao izgledati. Njihove međusobne razlike pritom počinju otvarati pitanja koja su Joe i Angela dugo izbjegavali, pa se obična večera pretvara u niz duhovitih, neugodnih i povremeno vrlo ozbiljnih razgovora o tome što se događa s ljubavlju nakon mnogo zajedničkih godina.

Mene, međutim, Poziv nije ni najmanje oduševio. Zapravo, ostala sam potpuno ravnodušna prema njemu. Cmoljavo vrijeme koje je tog dana bilo vani nekako je savršeno odgovaralo filmu: sivo, mlako i bez ičega što bi me posebno trglo. Cijelo sam se vrijeme pitala što točno propuštam i zašto su svi oko ovog filma toliko oduševljeni, jer se ni u jednom trenutku nisam nasmijala niti mi je išta bilo posebno zabavno.

Teško mi je bilo shvatiti i kojoj se dobnoj skupini film zapravo obraća, odnosno tko mu je ciljana publika. Ljudi koji su podjednakih godina kao i njegovi glavni glumci teško će, barem po mom mišljenju, u cijeloj toj priči pronaći nešto posebno duhovito, dirljivo ili novo. Tema istrošenog braka, seksualne rutine, nezadovoljstva i pitanja što nakon mnogo zajedničkih godina ostaje od početne zaljubljenosti sama po sebi ima itekako potencijala, ali ovdje je obrađena prilično infantilno i površno.

Koliko god kritičari hvalili film, ja sam prije imala dojam kao da je Olivia Wilde pitala ChatGPT kako napraviti film o vezi koja se nakon nekoliko godina istroši, ali tako da bude razumljiv što široj publici, dovoljno provokativan da privuče pažnju i duhovit otprilike na razini Glupog i glupljeg – a zatim dobivene upute slijepo slijedila. Sve je tu vrlo uredno posloženo: bračna kriza, privlačni susjedi, seksualna otvorenost, nekoliko neugodnih razgovora i očekivana pitanja o tome što zapravo želimo od partnera. Problem je što sam cijelo vrijeme imala osjećaj da gledam ideju za film, a ne priču koja je doista razrađena.

Kao što se već može naslutiti, nisam oduševljena ni osnovnom idejom ni načinom na koji je priča razriješena. Možda ne bi škodilo tu i tamo pročitati koju kompleksniju knjigu o ljudskim odnosima prije nego što se krene snimati film koji želi govoriti o braku, želji, ljubavi i emocionalnom udaljavanju. Upravo je neka dublja razina ovdje ono što mi najviše nedostaje. Najgore od svega je što nisam razumjela jesu li to doista htjeli postići ili jednostavno nisu bili u mogućnosti to ostvariti. Film otvara niz tema koje mogu biti vrlo zanimljive, ali ih uglavnom svodi na najjednostavnije moguće zaključke.

Ono što mu ipak ne mogu osporiti jesu Penélope Cruz i Edward Norton. Ta dva stara lisca bez problema pokazuju zašto iza sebe imaju karijere kakve imaju i iz materijala izvlače više nego što im scenarij zapravo daje. Posebno se to odnosi na Cruz, koja je poput dobrog vina: s godinama je sve sigurnija, opuštenija i bolja u svom poslu. Norton je vrlo dobro prati, premda mu u pojedinim scenama botoks stvara probleme u izražavanju emocija. Seth Rogen je Seth Rogen; čini mi se da taj čovjek u svakom filmu glumi istu ulogu. Ipak, sama redateljica Olivia Wilde glumački je možda najslabija karika; očito premorena od previše posla na filmu, meni nije uvjerljiva ni na jednoj fronti.

Na kraju mi je možda najveći problem s Pozivom upravo to što je film koji jako želi ostaviti dojam da govori nešto važno o vezama, a zapravo ne kaže ništa što već nismo čuli desetke puta. Nema tu ni posebno neugodnih istina, ni stvarno hrabrih zaključaka, ni humora koji bi spasio stvar kada priča počne zapinjati. Sve ostaje negdje na površini, dovoljno uredno da se nikome previše ne zamjeri i dovoljno pitko da ga se može prodati kao pametnu komediju za odrasle. Poziv mi je na kraju ostao upravo onakav kakvo je bilo vrijeme dok sam ga gledala: siv, pomalo naporan i potpuno zaboravljiv. Kritičari su očito vidjeli nešto što ja nisam.