Giuseppe Gjergja Pino legenda je hrvatske košarke i sa 88 godina baš svaki dan vježba: “Ulazak u Hall of Fame značio bi vječnost…”

Subota je ujutro, a gospodin u odijelu i košulji, s crvenom kravatom i u elegantnom bež baloneru, šeta preko zadarskog Narodnog trga. Zauzima svoje uobičajeno mjesto u kafiću, čini se da ga svi znaju. Konobar ga pozdravlja sa smiješkom i priprema mu njegov espresso. Da, samopouzdanje kojim zrači itekako ima dobru podlogu. Giuseppe Gjergja, ili jednostavno Pino, legenda je zadarske košarke, a mi smo se pridružili jedne sunčane zimske subote kako bismo otkrili kako danas živi, koje uspomene nosi zadarskim ulicama i čeka li s nestrpljenjem odluku o ulasku u košarkaški Hall of Fame za koji je nominiran.

Kad biste nekog košarkaškog entuzijasta pitali da vam nabroji najveće hrvatske košarkaše 20. stoljeća, uz Dražena Petrovića, Krešimira Ćosića, Tonija Kukoča i Dinu Rađu, na listi će se neminovno naći i Giuseppe Gjergja Pino. A opet, čini mi se, od svih je navedenih nekako najmanje eksponiran, najmanje se o njemu priča izvan košarkaškog svijeta. A nakon svega što sam čula, uvjerena sam da bi se od njegovog života bez problema moglo snimiti nekoliko uzbudljivih filmova.

Šezdesetih i sedamdesetih godina Giuseppe Gjergja Pino bio je jedan od najboljih i najuspješnijih košarkaša bivše države i legendarni igrač Zadra. Sa Zadrom, čiji su vodeći igrači bili on i Krešimir Ćosić, pet puta je bio prvak Jugoslavije. Kao reprezentativac, osvojio je srebro na Svjetskom prvenstvu 1963. u Brazilu, ponovio ga četiri godine kasnije u Urugvaju, a okitili su se i srebrom na Europskom prvenstvu 1965. u SSSR-u.

Iz Brazila nosi možda najljepše uspomene. Reprezentaciji Jugoslavije za rukom je pošlo dotad nezamislivo: pobijedili su i SAD i SSSR i time na neki način afirmirali modernu europsku košarku, a on je tada izabran u najbolju petorku svijeta. A sve to bio je tek početak bogate i stvarno filmske sportske karijere…

Pinu je danas 88 godina. Pitamo ga je li se to dotjerao za naš intervju. Odbacuje tu pomisao sa smijehom. „Ja uvijek kažem, 10 posto ljudi se odijeva, a 90 posto samo pokriva,“ poentira. On je u ovih deset posto i uvijek ćete ga vidjeti urednog i sa stilom.

Nevjerojatno je vitalan, lucidan, desetljeća sportskog života osigurale su mu zdravu treću dob. I danas se svaki dan kreće, radi jogu, šeta zadarskim parkovima, vježba… Još do prije nekoliko godina redovito je igrao košarku, a poznat je i po tome što je još debelo iza sedamdesete radio stoj na glavi.

„Još sam u mladosti radio razne vježbe snage i istezanja, pa i stoj na glavi. Tada su mi se mnogi smijali, a danas su te metode uobičajeni dio priprema i smatraju se ozbiljnom prevencijom ozljeda,“ kaže mi dok pijemo kavu.

Sve do nedavno znao je zaigrati košarku s veteranima, ali danas ju samo gleda na televiziji. I to fanatično. „Pratim sve utakmice, domaće, europske, NBA… Da, igra se promijenila, brža je, ali suština je ostala ista.“ Rastužuje ga stanje hrvatske košarke. Čini mu se da se izgubila jasna vizija, da se previše novca troši na „poluproizvode“, a premalo ulaže u razvoj domaćih igrača.

„Hrvatska, koja je nekad bila svjetska velesila, danas se, po njemu, muči s kvalifikacijama, propušta velika natjecanja i gubi identitet. To me boli, ne samo kao bivšeg igrača i trenera, nego kao čovjeka koji je cijeli život posvetio košarci,“ kaže nam Pino, pa se ipak vraćamo na vedrije teme, njegov stil igre i uspjehe.

Mene je publika voljela jer sam igrao atraktivno, sviđao im se moj stil, zato sam često bio pozivan i na ekshibicijske utakmice u inozemstvu. U Italiji sam bio miljenik publike,“ kaže nam legendarni košarkaš. Dodaje kako ga je publika voljela, kao i obični ljudi, s njima nikad nije imao problema. Ali s režimima i strukturama… To je već druga priča.

Pinovi su trofeji i memorabilije u siječnju bili dio izložbe o zadarskom sportu u Kneževoj palači, a na samom kraju mjeseca dobio je i priznanje Slobodne Dalmacije i titulu sportske legende. Zanimalo nas je što mu znače te nagrade, kao i nominacija za prestižnu Košarkašku kuću slavnih za koju je nominiran. To je svjetsko priznanje do sada dobilo tek pet Hrvata, a Pino je bio nominiran i 2018. Ove je godine kandidata dosta, a odluka bi trebala biti donesena na proljeće.

„Drago mi je, naravno da mi je drago. Ući u Kuću slavnih značilo bi mi puno, značilo bi „vječnost“. Ipak, boli što me nije nominirao ni moj klub, ni grad Zadar ni olimpijski odbor, što bi možda imalo veću težinu, već klub Voštarica gdje sam rekreativno igrao,“ kaže mi Pino, ne bez razočarenja u glasu.

S Pinom sam te subote provela nekoliko sati. Popili smo kavu u njegovom omiljenom kafiću, prošetali zadarskim poluotokom, pa svratili i na legendarne Jazine. Ljudi ga pozdravljaju sa smiješkom, gledaju ga s divljenjem. Osim što je impresivna i dotjerana pojava, Zadrani dobro znaju za svoju košarkašku legendu.

Dolazak do Jazina budi u njemu uspomene na igralište i dvoranu u kojoj je igrao u svojim najplodnijim danima. Iako je danas dvorana Višnjik glavni dom KK Zadra, Jazine će ipak uvijek ostati zadarski hram košarke.

Gledati Pina na parketu s košarkaškom loptom, pa makar i samo za fotografiranje, bilo je neobičan osjećaj. Osjećala sam se kao da imam priliku osjetiti djelić prošlosti za koju sam premlada da bi ju osobno doživjela. Dok pozira s predmetom koji mu je obilježio život, priča mi kako su se Jazine razvijale, kada je izgrađena dvorana, koji su se povijesni trenuci u njoj događali… „Jazine su više od igrališta, one su bile centar sportskog i društvenog života grada,“ prisjeća se.

Morali smo se u razgovoru vratiti i malo dalju prošlost, u vrijeme kad je tada maleni Pino prvi put otkrio košarkašku loptu. Bilo je to u drugoj polovici četrdesetih, još je bio maloljetan i igrao u pionirima. U to vrijeme košarka je već bila ozbiljan sport u Zadru, možda ne s današnjim statusom, ali bila je snažno prisutna u gradu.

Vrlo brzo se pokazalo da je riječ o ozbiljnom talentu. Već s 14 godina u utakmici protiv Lokomotive, današnje Cibone, postigao je svih 13 poena svog tima. Tad je postalo jasno da je riječ o igraču koji može nositi igru. A okolnosti u kojima je tada živio nisu bile nimalo blistave.

„Rođen sam 1937. i iz djetinjstva pamtim rat, razaranja i siromaštvo. Imali smo problema jer smo Talijani, iako je moja obitelj generacijama živjela u Zadru. S osam godina počeo sam učiti hrvatski da bi mogao pratiti školu, a paralelno je rastao interes za sport. U tim okolnostima i kontekstu, košarka mi je postala bijeg i prozor u svijet,“ priča mi Pino.

Čak i kad je sa Zadrom i reprezentacijom počeo nizati uspjehe i trofeje, košarku je igrao na amaterskoj razini. Takva su, naprosto, bila vremena. „Nogometaši su imali profesionalni status, dok su košarkaši i atletičari službeno bili amateri. Sustav je funkcionirao drukčije, unatoč svjetskim uspjesima, profesionalna sigurnost sportaša nije bila zajamčena,“ objašnjava, te dodaje kako u KK Zadar, čija je jedna od ikona, na kraju nema ni dana službenog radnog staža.

O tome koliko je fanatičan, predan i radišan igrač bio zorno govori još jedna epizoda iz mladih dana. Imao je tetu u Americi koja mu je poslala vrpcu s igrom tada slavnog beka Boba Cousyja. Prijatelj koji je radio u Kinu Pobjeda pustio bi mu te vrpce, Pino je gledao i upijao, pa oponašao te pokrete i poteze na terenu. „Od Cousyja sam pokupio dribling iza leđa i kroz noge, to je tada bilo neviđeno u našoj zemlji,“ kaže ponosno. Morao je u kinu zapamtiti svaki pokret i replicirati ga iz sjećanja na igralištu, nije bilo mogućnosti ponovnog gledanja. Ali je uspio!

A onda mu je život priredio scenu kakvu ne možeš režirati: 1964. godine, na Šalati, igrao je protiv njega. Bilo je to na revijalnoj utakmici u Zagrebu, američki Dream Team bio je na turneji Europom i Pino je izabran za kapetana tima koji će s njima odmjeriti snage. „To je stvarno bio nevjerojatan trenutak, igrati protiv svoj idola.“  Kao uspomenu je tog dana dobio i značku od američkog trenera, priznanje koje i danas čuva.

Giuseppe Gjergja Pino nije bio samo igrač. Bio je trener i prije nego što je završio igračku karijeru. Vodio je mlađe generacije, radio s reprezentacijama Jugoslavije i Hrvatske, a s hrvatskom reprezentacijom osvojio je medalju 1994. godine u Torontu. S mlađim selekcijama ukupno je osvojio pet medalja, jedno zlato i četiri srebra. Što bi danas savjetovao mladim igračima?

„Treba krenuti od osnova, a to je košarkaški stav, vođenje lopte i položaj glave. Ako vodiš loptu i gledaš u pod, ne možeš igrati košarku jer ne vidiš što se događa na terenu, ne možeš pravodobno dodati loptu. Ja vjerujem u pregled cijele igre i timski rad. Zato mi je drago što danas priznanje dobivaju i asistencije, u moje vrijeme sva je slava išla strijelcima,“ prisjeća se.

Pino ima dva sina, Rei danas živi u Japanu, a Roko je i sam imao uspješnu košarkašku karijeru kao trener. Proslavljeni košarkaš s posebnim ponosom priča o svojim unucima, ne žali što nisu krenuli djedovim košarkaškim stopama. „Važnije mi je da su postali dobri i obrazovani ljudi,“ kaže s ponosom.

Bez obzira na sve što mu se dogodilo, sve nepravde koje je doživio, Giuseppe Gjergja Pino kaže da mu je košarka i dalje u krvi. Ona za njega nije samo sport, ona je život. Kad danas dođe u Ljubljanu, Zagreb, Skopje, Sarajevo ili Beograd ljudi ga prepoznaju, javljaju mu se, žele ga počastiti. „To mi je potvrda da me nisu zaboravili. I znači više od formalnih priznanja.“ Dok čeka odluku o ulasku u Kuću slavnih, ističe da ne doživljava to kao osobni trijumf, već kao potvrdu jedne karijere i jednog vremena.