Gordana starim violinama udahnjuje novi život i svaku pretvara u umjetničko djelo: “Možda su završile glazbenu karijeru, ali njihova ljepota je vječna”

Pomislite li ikad koliko toga „proživi“ jedan glazbeni instrument? Koliko nota i djela odsvira, koliko ljudi razveseli, koliko osoba uz njegove zvuke zapleše, zaljubi se, možda i zaplače… Čak i kad im dođe vrijeme za mirovinu, neki od njih nastavljaju živjeti kao prekrasna umjetnička djela. Za to je zaslužna Gordana Šoštarić, glazbenica koja ih ručno oslikava i svakom glazbalu udahnjuje neki novi, prekrasan život.

Gordana je rođena Zagrepčanka, diplomirala je violinu na Glazbenoj akademiji i već je dugo stalna članica orkestra Hrvatskog narodnog kazališta. Ovu školovanu glazbenicu violina je nekako pratila cijeli život, iako, priznaje kroz smijeh, to i nije bila ljubav na prvi pogled, već više svjesno odabrani smjer zbog obiteljskog nasljeđa.

No danas, s odmakom, vidi da je to bio savršen izbor: violina joj je postala najvjerniji suputnik. „Nekad davno moje je srce kucalo za baletnim papučicama, a danas su se ti pokreti, koje sam oduvijek osjećala, pretvorili u poteze kistom i gudalom,“ priča nam Gordana o začecima svojeg neobičnog hobija: oslikavanja violina i drugih instrumenata.

Iako je i jedno i drugi umjetnost, zanimalo nas je kako je Gordana spojila glazbu i slikarstvo i kad je sve to počelo. Prve violine oslikala je, kaže, prije osam godina i to je zapravo bio neki njezin osobni čin bunta.

„Nakon godina sviranja u orkestru, zahtjevnih partitura od kojih svaka ima svoja pravila, osjetila sam potrebu za prostorom koji me ne ograničava i gdje je sloboda jedini imperativ. Tu se rodila ideja da instrument ne mora nužno biti izvor zvuka već predmet nevjerojatno lijepih linija koje kao da čekaju biti oslikane,“ priča nam Gordana, kojoj je spoj glazbe i slikarstva prirodan, baš poput disanja.

A oslikavajući svoje prve violine disati je, prisjeća se, gotovo zaboravila. Osjećaj slobode i stvaranja potpuno ju je obuzeo. I danas kad radi na instrumentu o proteku vremena gotovo da i ne razmišlja: to je njezin odmak od pravila, mjera i ritma orkestra.

„Svaki oslikani predmet diktira svoj tempo, pa tako ponekad instrument stoji tjednima pored kistova i boja sve dok “ne progovori”! Tada zamislim motiv koji bi mu pristajao i krenem… Sam kraj procesa obično bude iznenađenje! Ali i osjećaj ispunjenosti i radosti jer se desio taj “dijalog” između ruke koja je držala kist i instrumenta koji je “progovorio” dajući upute,“ opisuje nam Gordana svoj kreativni proces.

Što se tiče motiva i inspiracije, pronalazi ju oko sebe. Najviše ju inspirira more, duge šetnje obalom, njegov miris, plavo nebo… „Idealna tehnika za prikazati takve motive su akrilne boje i konture! Volim i apstrakciju pa tako imam i instrumente “odjevene” u rezana stakalca koja nevjerojatno razigraju prostor i posjetitelje,“ priča nas ova svestrana umjetnica.

Posebno je uzbudljiv dio procesa pronalazak instrumenata kojima će udahnuti novi život. Uglavnom se radi o violinama, no ima i pokoja gitara, od kojih su mnogi do nje došli jer su „odsvirali svoje“, odnosno imali su oštećenje zbog kojeg ih se nije isplatilo popravljati.

„Bilo je i glazbala koja su godinama stajala zaboravljena po tavanima i podrumima! Posebno mi je draga jedna mini violinica koju mi je darovala kolegica iz orkestra a na kojoj je ona učila svoje prve etide! Ta violinica se zove “mala Lujza”. Iako je glazbena karijera tih instrumenata završila. Njihova estetska vrijednost je vječna,“ ističe Gordana.

Od neobičnih motiva koje je napravila prisjetila se jedne violine koja je bila drugačija od svega: za strastvenog dinamovca napravila je plavu violinu s Dinamovim motivima. „To je bilo totalno odstupanje od mojih motiva, ali ispalo je super,“ kaže nam Gordana koja je pronašla način i da žicama instrumenata pronađe novu svrhu: „Ponekad mi veliko zadovoljstvo pričinja i oblikovanje srebrne žice, pa je tako nastala i kolekcija anđela od žice koji su također dio mojeg izložbenog programa.“

Prije nekoliko dana završila je njezina izložba u Centru za kulturu Sesvete na kojoj je pokazala neka od svojih najdojmljivijih djela. „Ta mi je izložba mnogo više od prikazivanja radova, ona je i kruna suradnje s ljudima koji su razumjeli i prepoznali moju viziju od samog početka, među ostalim kolegica iz Riječkog opernog zbora, Jasmina Sikimić Cossetto i fotograf Marko Lorenzo Blaslov,“ istaknula je Gordana.

Jasmina Sikimić Cosseto u najavi izložbe ovako je opisala rad naše sugovornice: “Gordana Šoštarić svojim nas radovima potiče na razmišljanje o životnom putu instrumenata, od ruku graditelja, preko muzičara koji su im udahnuli život, pa sve do “umirovljenja” u prekrasnim bojama. Ako bismo zamišljali raj za instrumente, onda bi oni definitivno onamo odlazili preko čudesnih ruku Gordane Šoštarić“.