U ovim hrvatskim mjestima još se može čuti jezik star 1100 godina. Preživio je zabrane, stoljeća i velike promjene

Stari jezici najčešće ostaju zatvoreni u knjigama, rukopisima i arhivima, sačuvani za one koji ih još znaju pročitati. Međutim, još se tu i tamo može pronaći neka prigoda ili mjesto na kojem se i dalje može čuti drevni zvuk prošlosti. Nekoliko takvih mjesta pronašli smo u Hrvatskoj koji se u tom momentu pretvaraju u svojevrsno putovanje kroz vrijeme kad u posebnim prigodama crkveno zvono pozove na svečanu misu. Tada iz crkve ne dopire hrvatski kakav znamo iz svakodnevnog govora, ni latinski koji bismo možda očekivali u tako staroj tradiciji. Čuje se nešto treće, jezik dubok i spor, protkan riječima, oblicima i glasovima koji suvremenom hrvatskom zvuče daleko i arhaično, dok crkvom odjekuje glagoljaško pjevanje koje se ovdje prenosilo stoljećima. To je hrvatski crkvenoslavenski jezik, povijesno zapisan glagoljicom, a svaka od te tri riječi, hrvatski, crkvenoslavenski, glagoljica, nosi posebnu težinu u ovoj priči.

Glagoljaška se baština danas se posebno veže uz Vrbnik, Bašku i Omišalj na Krku te uz istarska središta poput Roča i Huma, iako se misa na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku ne služi redovito u svim tim mjestima. U Vrbniku se može čuti u posebnim svečanim prigodama, primjerice tijekom proslave blagdana svetog Ivana Krstitelja, dok crkvom ponovno odjekuju stari napjevi. Međutim, priča počinje puno ranije, prema Hrvatskoj enciklopediji  davne 863. godine, kad su braća Ćiril i Metod iz Soluna krenuli u Veliku Moravsku noseći novo pismo, glagoljicu, i prijevode bogoslužnih knjiga na jezik koji će kasnije biti nazvan staroslavenskim. Nakon Metodove smrti slavenska je liturgija u Moravskoj zabranjena, a njegovi su učenici protjerani i raspršili se po slavenskom svijetu. Ćirilometodska se baština potom širila prema različitim slavenskim krajevima i doprla do hrvatske obale. U našim krajevima smjestila unutar zapadne, rimske Crkve i s vremenom razvila vlastitu jezičnu fizionomiju, hrvatsku redakciju crkvenoslavenskoga jezika, obogaćenu čakavskim, a poslije i štokavskim elementima iz živoga govora ljudi koji su tim jezikom molili i služili misu.

Odnos Rima prema toj praksi stoljećima nije bio jednostavan. Slavenska je liturgija nailazila na zabrane, prijepore i ograničenja, ali je u 13. stoljeću dobila i službena papinska dopuštenja, piše na stranicama HE. Papa Inocent IV. dopustio je 1248. senjskom biskupu Filipu služenje mise na slavenskom jeziku, a 1252. slično su dopuštenje dobili benediktinci opatije svetog Nikole u Omišlju na Krku. Glagoljaška se liturgijska tradicija poslije održala i proširila na području riječkih, rapskih, senjsko-modruških, zadarskih, ninskih, šibenskih, splitskih i hvarskih krajeva.

Četrnaesto i petnaesto stoljeće postaju zlatno doba glagoljaštva, iz kojeg su sačuvani raskošni rukopisni misali poput Hrvojeva misala i Misala kneza Novaka. Godine 1483. tiskan je Misal po zakonu rimskoga dvora, prvi hrvatski prvotisak i prvi tiskani europski misal koji nije bio napisan na latinskom jeziku. Nastao je samo dvadeset osam godina nakon Gutenbergove Biblije, a mjesto njegova tiskanja do danas nije pouzdano utvrđeno. Među mogućim mjestima najčešće se spominju Venecija i Kosinj, ali nijedna pretpostavka nije konačno dokazana.

Nešto kasnije u Senju je pokrenuta glagoljska tiskara, čiji je jedan od ključnih ljudi bio kanonik Blaž Baromić. Između 1494. i 1508. u njoj je tiskano najmanje sedam liturgijskih i neliturgijskih knjiga. Senjska je katedrala stoljećima bila jedina katolička katedrala biskupa glagoljaša, u kojoj je hrvatski crkvenoslavenski bio jezik svečanoga biskupskog bogoslužja.

Ono što tu tradiciju čini doista neponovljivom nije sama starost jezika, jer crkvenoslavenski i danas živi u različitim redakcijama u liturgiji pravoslavnih i nekih istočnih katoličkih zajednica. Posebna je kombinacija koja se razvila upravo u hrvatskim krajevima: hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika, glagoljsko pismo i rimski, katolički obred. Takav spoj nije nastao nigdje drugdje.

Drugi vatikanski koncil sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća otvorio je vrata narodnim jezicima u misama diljem Katoličke crkve, čime je hrvatska iznimka u širem smislu prestala biti iznimka. Ono što nije potpuno nestalo jesu hrvatski crkvenoslavenski jezik i glagoljaško pjevanje unutar rimskog obreda, stoljećima prenošeno uglavnom usmenom predajom.