Ivana snima nestvarno lijepe podvodne fotografije i pomaže u čišćenju mora od otpada: “Spojila sam dvije velike ljubavi i ostvarila san iz djetinjstva”

Jedna je od onih koja u prostrano plavetnilo uranja u potrazi za ljepotom. A vrijednost te njezine potrage, kao i umijeće da objektivom uhvati ono ‘najbolje’ iz podmorja, intrigantnu igru svijetla ili nevjerojatni pogled nekog čudnovatog morskog bića, prepoznaju mnogi. Naime, njezine fotografije običnog promatrača, nas koji u more skačemo ljeti, u potrazi za osvježenjem i držimo se dalje od njegovih običnom oku skrovitih dubina, vode upravo u taj tako dalek, a opet ironično bliski svijet… Ivana Grgić, fotoreporterka Cropixa, majstorica je podvodne fotografije, a najnovije nagrade koje su u njezinim rukama samo su još jedan dokaz koji tu tvrdnju i potvrđuje.

Najnovija priznanja u tom zanimljivom, specijaliziranom svijetu podvodne fotografije, u kojem fotografija nastaje u jednim sasvim drugim, izazovnim uvjetima i po pravilima koje u prvom redu diktira priroda, već i ranije nagrađivanoj Ivani uručena su na nedavno održanom devetom po redu natjecanju u podvodnoj fotografiji Mares Underwater Photo Marathon Cup. Od 5. do 7. rujna ono je na Rabu okupilo podvodne fotografe iz 10 zemalja svijeta: ukupno 70-ak natjecatelja, pa čak i iz daleke Kube.

No, osvojena zlata i bronca uspjeh su koji se gradio godinama, ustrajno, a čija su temelja postavljena još u djetinjstvu. Naime, još kao mala, ispričala mi je jednom prilikom, u jednom drugom razgovoru koji smo vodile, voljela je gledati dokumentarce o životinjama. Među njima, ponajviše upravo one o životu u podmorju, kitovima ili pak morskim psima… Ta joj se želja prije 11 godina i ostvarila. I sama je postala dio tog podvodnog svijeta koji ju je oduvijek vukao, inače rođenu Splićanku koja već godinama živi u Zagrebu. Bilo je to, u neku ruku, ostvarenje tog djetinjeg sna, svojevrsno zatvaranje kruga…

Ronjenjem se, naime, počela baviti 2014. godine, u ronilačkom klubu Roniti se mora. Godinu dana kasnije počela se baviti i podvodnom fotografijom. Bio je to spoj njezinih dviju ljubavi, rekla mi je: one starije, prema fotografiji i ‘novije’, prema ronjenju. No, znanje, naglašava Ivana, osim svojoj upornosti i želji za učenjem, duguje i kolegama i prijateljima od kojih je imala prilike učiti.

Inače je inženjerka grafičke tehnologije i dizajna, a svoju je karijeru započela na desku i obradi fotografija u nekadašnjem EPH, današnjoj Hanza Mediji. Danas radi kao fotoreporterka, a sve teme vezane uz ronjenje približava javnosti i kroz Scuba skener, projekt Jutarnjeg lista koji je zaživio 2022. godine. Njezin rad ima i ekološku komponentu. Ivana redovito sudjeluje i u akcijama čišćenja podmorja.

No, za dobru podvodnu fotografiju nije dovoljna samo ljubav. Iako o njoj priča na vrlo smiren način, svjesni smo da je ona sve samo ne jednostavan pothvat. Za početak, ‘naoružana’ je s oko 25 kilograma ronilačke i fotografske opreme. Voda, naravno, olakšava taj teret, no svejedno. Podvodna fotografija nije šala, a preduvjet za nju je znanje ronjenja. “Nema podvodne fotografije bez dobrog znanja ronjenja”, rekla mi je Ivana. I upravo je sigurnost nešto o čemu ona, kao majka dvoje djece, uvijek razmišlja, prije svakog urona. „Sigurnost je uvijek na prvom mjestu“, naglašava.

Dosad su je ronjenje i potraga za fotografijom i svim ljepotama podmorja odvele na različite krajeve svijeta. Bilo je tu raznih putovanja, pustolovina i ekspedicija: od ronjenja s morskim psima na koraljnom grebenu Elphinstone, do zarona u Meksiku i potraga za velikim jatima riba, pa sve do nekih hrvatskih kurioziteta. Jedno je recimo ronjenje u jezeru Ponikve koje se pojavi nekoliko puta godišnje te čije vode potpuno prekriju tamošnja stabla i pretvore ih u bajkovitu podvodnu šumu… Pri svakom uronu vodi se, kaže, svojim granicama, ne upušta se u nešto za što misli da nije spremna, a naprijed je gura želja za viđenjem neke životinje u divljini, uzbuđenje zbog savršenog kadra.

No, spomenuti najnoviji uspjeh ostvarila je u hrvatskim vodama. Bura je zaron na sam dan natjecanja doduše premjestila iz Ćutina na Lun na Pagu, ispričala nam je, a natjecatelji su, objašnjava Ivana, testirali svoje umijeće u pet različitih kategorija: Ambijent s modelom, Ambijent bez modela, Riba, Makro i Kreativa. Ivani se u zaronima pridružila Klara Ljubenko, njezin model i asistentica. Rezultati su bili odlični: zlato za Ivanu u ukupnom hrvatskom poretku te zlato za najboljeg ženskog fotografa, dok je Klara u kategoriji najboljeg modela osvojila broncu. Mimo toga, Ivana je osvojila i brončanu medalju u Kupu nacija, u paru s fotografkinjom Alessandrom Giordani.

I ovog puta, kao i svaki put kad bismo joj čestitali na uspjehu, ili pak i u prijašnjim razgovorima pohvalili njezina postignuća, Ivana se skromno smije. I zbija šale. Govori kako zapravo u svojoj suštini nije neki natjecateljski tip i kako uvijek, a sada je to već gotovo pravilo, najbolju fotografiju snima dan prije i dan poslije samog natjecanja. Upravo to, rekla je, dogodilo se i ovog puta…

No, priča s natjecanja, ide ovako. Svi natjecatelji se, objašnjava Ivana, podijele u nekoliko brodova i imaju dva zarona, svaki po trajanju od sat i pol. „Sam odlučuješ što ćeš raditi, imaš pet tema, a predaješ tri, ovisi što nađeš, uhvatiš… Obrade fotografija nema, mimo mogućnosti koje ima fotoaparat i što se može raditi u samom moru, a kropanje je dozvoljeno samo u jednoj jedinoj kategoriji, Kreativi“, govori.

Nakon izlaska iz mora odmah predaješ karticu, nastavlja dalje, a oni je kopiraju i vrate, pa se kasnije fotografije ‘prepoznaju’ po njihovu broju. Posebno se podešava i datum, tako da je sigurno da se ne predaje neka prethodno snimljena fotografija. Povrh svega toga, prije samog urona, ali i nakon njega, treba fotografirati i suca na brodu. „Ograničena je i dubina do 30 metara, kao i samo vrijeme, sat i pol po zaronu, a mora ti ostati i 20 bara u boci. To je radi sigurnosti, da ne izranjaš baš bez zraka… I moraš obavezno imati nekoga s kim roniš, ponovno radi sigurnosti zato što je u cijeloj priči najvažnije da se nikome ništa ne dogodi“, kaže.

Igri i maštovitosti fotografa, kao i testiranju samih mogućnosti fotoaparata, najviše podliježe kategorija Kreativa, govori Ivana. U kategoriji Makro motiv pak ne smije biti veći od 10 centimetara… Nas je zanimalo koja je njoj, od predanih fotografija, osobno najdraža. „Onaj ambijent s modelom… Bit je da osvijetliš ambijent, da su boje lijepe, da nije skureno, da nije pretamno… Model mora biti u dobrom položaju…“, pojašnjava.

Na spomenutom natjecaju zabilježeno je još niz pobjedničkih imena, a ovo su neka od njih. Pobjednici Kupa nacija bili su Davide Lombroso i Claudio Zori. ‘Blue Sporit Trophy’ za fair play otišao je Aleksandru Grilecu Đorđijevskom. U kategoriji DSLR-a prvo mjesto osvojio je Claudio Zori, a u kategoriji kompaktnih fotoaparata i smartphona Francesco Galfano. Najboljim modelom proglašena je Ana Gomes, u kompakt kategoriji prva je bila Alessandra Giordani, dok je nagradu „Best of Show“ osvojio Nuno Goncalves u kategoriji Riba.