Jasenko na vrhovima olovaka izrađuje minijaturne skulpture od tek par milimetara, detalji su nevjerojatni: “Koristim mikroskop i kirurške nožiće”

„Grafit je izuzetno krhak materijal. Ne oprašta greške. Upravo ta krhkost i ograničenost postali su prostor mog izražavanja. U tom trenutku više nije bio izazov da li mogu, već koliko daleko mogu pomaknuti granice tog materijala“, govori danas Jasenko Đorđević iz Tuzle u Bosni i Hercegovini, svjetski znani minijaturist koji na sitnom vrhu ‘obične’ olovke stvara istinska umjetnička čuda, pravi umjetnički kozmos sićušnih djela koje zadivljuju preciznošću i nevjerojatnošću izrade.

Granice je pomaknuo već odavno, a sve je počelo izazovom. Naime, 2010. godine brat mu je poslao link radova koje je pronašao na internetu. „U tom periodu Dalton Ghetti je bio jedini umjetnik na svijetu koji je radio te skulpture. Brat mi je to poslao više kao izazov s porukom: ‘Možeš li ti ovo frajeru napravit?’“, prisjeća se.

Te iste godine nastalo je i njegovo prvo djelo. Bilo je tehnički jednostavno u odnosu na današnja, no za njega je, prisjeća se, predstavljalo ogroman osobni pomak. Bio je to dokaz da je ideja izvediva. „I uključivalo je mnogo lomova. U početku je gotovo svaka druga olovka završavala slomljena jer grafit ne oprašta nesigurnu ruku“, kaže Jasenko.

Teren se ‘pripremao’ još u ranom djetinjstvu. Uvijek je bio fasciniran detaljima: volio je izrađivati minijaturne figurice od plastelina, radio je i male kutijice, pa čak i male knjige čiji su listovi bili široki oko pet milimetara. Privlačila ga je, kaže, ideja da nešto gotovo nevidljivo može biti potpuno funkcionalno i precizno izrađeno.

U jednom se trenutku bavio i mikro-origamijem i cilj mu je bio saviti što manji mogući komad papira. „Uspio sam saviti papir dimenzija 1,5 x 2,5 milimetra u mali brodić, čije su konačne dimenzije bile oko jednog milimetra. Taj rad sam prijavio i Guinnessovoj organizaciji. Zbog određenih tehničkih i formalnih procedura rekord tada nije službeno upisan, ali su potvrdili da u tom trenutku nisu imali zabilježen sličan pokušaj u toj kategoriji“, prepričava. Minijaturna skulptura na grafitu, dakle, nije nastala slučajno: ona je, kako sam kaže, bila prirodni nastavak te dječje potrebe za pomicanjem granica malog i preciznog.

U početku su ga vodili radoznalost i mala doza inata. No, brzo je shvatio da ga ne privlači samo tehnička zahtjevnost, nego i simbolika. „Olovka je alat kojim stvaramo ideje, crtamo, pišemo, brišemo i počinjemo ispočetka. Mene je zanimalo što se desi kada taj alat sam po sebi postane umjetničko djelo“, kaže Jasenko, samouki umjetnik iza kojeg su, umjesto formalnog umjetničkog obrazovanja, godine pokušaja, grešaka i neprekidnog rada. Taj trojac se, reći će, iz početnog eksperimenta pretvorio u ozbiljnu posvećenost i profesionalni identitet.

Trebalo je, naime, puno strpljenja kako bi se razvila kontrola pokreta i razumijevanje materijala. I dalje uči, kaže, a svaka olovka predstavlja početak. „Olovka je prvi alat s kojim učimo pisati, crtati i izražavati misli. Ona je simbol ideje u nastajanju, mogućnosti i slobode stvaranja. U njoj postoji nešto jednostavno i univerzalno, svi smo je držali u ruci. Za mene je olovka istovremeno alat i poruka. Ona predstavlja trag koji ostavljamo, ali i podsjetnik da se svaka greška može izbrisati i pokušati ponovo“, objašnjava.

Ne zna koliko je točno olovaka iza njega. Definitivno stotine skulptura, no statistiku ne vodi jer je svaka bila, kaže, zaseban svijet, a ne proizvod u nizu. „Svaki rad nosi drugačiju ideju i drugačiju odgovornost. Uvijek postoji onaj prvi rez, trenutak kada više nema povratka. Taj trenutak nosi i uzbuđenje i poštovanje prema materijalu“, reći će.

Proces izrade je uvelike meditativan i traži potpunu prisutnost: kada radi svijet mu se suzi na nekoliko milimetara grafita, kaže. „Postoje faze koje traže potpunu kontrolu daha i pokreta, i tada napetost raste. Jedna greška može poništiti sate ili dane rada. Upravo ta kombinacija smirenosti i rizika čini ovaj proces posebnim. On me istovremeno smiruje i testira moje granice“.

Eksperimentirao je s raznim idejama i konceptima, no grafit olovke je ostao njegov, opisuje ga, primarni i najiskreniji medij. „Upravo unutar tih nekoliko milimetara pronašao sam beskonačno polje kreativnosti. U toj jednostavnoj olovci postoji dovoljno izazova za cijeli život“, govori.

Neuspjesi su sastavni dio njegova rada. No, naučio ih je prihvatiti kao dio procesa, a ne kao poraz. Osobno mu je jedno od njegovih najinteresantnijih djela skulptura majke koja drži novorođenu bebu. „Iako majka nema oblikovano lice, u toj jednostavnoj formi može se osjetiti snažna emocija. Upravo takvi radovi, gdje minimalizam nosi duboku poruku, ostaju mi najbliži“.

Iako ne stvara fizički svaki dan, stalno razmišlja o idejama, a inspiraciju pronalazi u svakodnevnom životu: u odnosima među ljudima, emocijama, društvenim temama, simbolima koji nas okružuju. Važno mu je da rad ne bude samo tehnička demonstracija vještine, nego nositelj ideje.

Sve dakle, započinje idejom koju slijedi skica i planiranje proporcija. Svaki milimetar mora biti unaprijed promišljen. Zatim započinje tehnički dio, a to je uklanjanje viška grafita i postepeno oblikovanje forme. „Radim uz pomoć kirurških nožića, igala i pod povećanjem, koristeći lupe i mikroskop. Disanje i stabilnost ruke su presudni. Ponekad rad traje satima bez prekida, a ponekad se pravi pauza kako bi se izbjegao zamor i greška“, kaže Jasenko koji koristi standardne grafitne olovke, s promjerom grafita od 5 milimetara, različite tvrdoće.

Jasenko se bavi i aikidom i judom, borilačkim vještinama koje su, iako se to na prvu ne bi odmah zaključilo, u zanimljivoj simbiozi s njegovim stvaralaštvom. „Aikido i judo uče kontroli, disciplini i poštovanju, prema drugima, ali i prema sebi. Uče vas da snaga ne dolazi iz agresije, nego iz ravnoteže i pravilnog usmjeravanja energije. Ti principi su vrlo bliski mom radu s grafitom. Kada radite na nekoliko milimetara materijala, ne možete biti nagli. Morate biti prisutni, mirni i precizni. U tom smislu, sport i umjetnost kod mene se prirodno nadopunjuju“, kaže.

Za kraj smo ga pitali bi li se okušao u izradi velikih skulptura. Nije o tome razmišljao, govori, a ni ne osjeća se potpuno slobodno u velikom prostoru. „Paradoksalno, kada bih imao mnogo više prostora, vjerojatno bih ga ponovo ispunio malim detaljima. Minijatura je prostor u kojem se osjećam sigurno. Upravo unutar tih nekoliko milimetara mogu najpreciznije oblikovati ideju i do kraja razviti svoju kreativnost. Ograničenje dimenzije za mene nije prepreka, već okvir koji mi daje fokus i jasnoću“, govori Jasenko.