Ono što je drugima otpad, Miroslavu je inspiracija: ima kolekciju od 150 starih stolica kojima je udahnuo novi život

“Stolac je na kraju samo stolac… Dok ne shvatiš da kroz njega možeš ispričati priču”, rekao nam je Miroslav Belcar. Živi u Ivancu, ima 43 godine, a opisuje se kao “second hand junkie”. Zaokupljaju ga stari namještaj, dizajn, istraživanje njegove povijesti i sakupljanje istog, a zahvaljujući toj strasti rodio se i njegov projekt “Smetnjak”. Opisuje ga kao “nešto između njegova hobija, opsesije i načina razmišljanja”.

„Nisam školovani dizajner ni restaurator i ne volim se tako predstavljati. Ono što radim naučio sam uglavnom sam, kroz pokušaje, pogreške, praksu i razgovore s ljudima koji znaju puno više od mene“, kaže Miroslav, inače procesni tehničar koji je završio Elektrostrojarsku školu u Varaždinu te kroz život radio različite poslove, od trgovine i ugostiteljstva do građevine.

Miroslav voli i planinarenje, boravak na otvorenom, lutanje, kaže, po ‘čudnim mjestima’, istraživanje i općenito stvari koje imaju neku priču. A ono što definitivno ima priču su ‘Mirini stolci’, kako ih sada već ponekad zovu. “Skupljam ih otprilike deset godina. U tom periodu skupio sam oko 150 komada, možda i više. Na izložbi “Kolekcija Smetnjak” u Muzeju planinarstva u Ivancu bilo je izloženo oko 80 stolaca, naslonjača, polunaslonjača i drugog namještaja“.

Miroslav ne vodi, pojašnjava, savršeno sređenu tablicu u kojoj bi stajalo koliko je stolaca obnovljeno, a koliko ih obnovu tek čeka. Dio je obnovljen, dio je u različitim fazama, a dio zasad samo čuva. “Nije cilj sve što pronađem odmah ušminkati i prodati. Neke komade treba istražiti, neke samo sačuvati, a neki čekaju da dođe njihov trenutak”, pojašnjava Miroslav.

Komade namještaja pronalazi na najrazličitije načine. “U početku je bilo doslovno vidim nešto u nečijem dvorištu i pitam mogu li uzeti. Šetao sam, vozio se autom, gledao po dvorištima, podrumima, tavanima, reciklažnim dvorištima, otpadima. A nekad me ljudi i sami kontaktiraju… Zanima me ono što ima karakter, dobru konstrukciju, zanimljiv dizajn ili neku priču. Posebno su mi zanimljivi stolci i naslonjači iz druge polovice 20. stoljeća, pogotovo domaći i slovenski industrijski dizajn. U kolekciji imam komade povezane s proizvođačima Florijan Bobić, Šavrić, Jadran, Oriolik, Stol Kamnik, Meblo, Tvin Virovitica….”, kaže. No, ne mora se nužno raditi o poznatom dizajnerskom komadu: ponekad ga zainteresira anoniman stolac koji je netko koristio 30 ili 40 godina i koji ima neku svoju priču.

Sve je krenulo od bakine fotelje. “Naslijedio sam je i bila je dosta pohabana. Htio sam joj vratiti život jer je imala emotivnu vrijednost. Kontaktirao sam čovjeka koji to radi, ali cijena mi je bila previsoka. Uz to mi je rekao da ja to sam ne mogu napraviti. Fotelja je već bila pobrušena, ja sam počeo šivati navečer oko šest i završio ujutro oko šest. Ispalo je dobro. Počeo sam skupljati druge komade i malo-pomalo je sve otišlo puno dalje nego što  sam ikada planirao”, prisjeća se.

U tom samom početku su mu glavni motivi bili nostalgija i inat. Danas je motiv puno širi. Smeta mu količina stvari koje kao društvo bacamo samo zato što više nisu “moderne” ili zato što ih je lakše zamijeniti nego popraviti. “A posebno me smeta što smo zbog toga izgubili dosta vlastite dizajnerske i industrijske povijesti”, dodaje.

Što se tiče rada na pojedinom komadu namještaja pravila nema. Nije isto obnoviti jednostavan stolac i ozbiljnu fotelju. “Nekad je to nekoliko sati, nekad dani, a nekad se komad rastegne na puno dulji period jer čekam materijal, dio koji treba pronaći ili jednostavno nemam vremena. Proces može uključivati rastavljanje, skidanje starih materijala, čišćenje, brušenje, popravak konstrukcije, gurtne, ponovno brušenje i bojanje, pa tek onda tapeciranje. Kod nekih komada najveći dio posla nije fizička obnova nego istraživanje, tko je dizajner, gdje je proizveden, kad, gdje se koristio… To mi je danas jednako zanimljivo kao i samo popravljanje“, govori.

Miroslav nema “najdraži stolac”. Svaki put kad misli da ima favorita pojavi se novi komad, a nakupio se dosad i niz priča i anegdota vezanih uz pronalaske pojedinih predmeta. S nama je odlučio podijeliti jednu bizarnu, koju dosad nije javno ispričao i koja nije za one sa slabim želucem. “U samim počecima, dobio sam jednu Lupinu na poklon, u top stanju, vlasnik mi je ispričao odakle mu, a i da mu je to super stolac za klanje kokoši, jer joj glavu gurne u onu rupu”, prisjetio se Miroslav.

Pitali smo ga i koja je tajna dobrog stolca. “Dobra konstrukcija, dobar dizajn i dobra proporcija. Ali prije svega da je napravljen da traje. Danas se puno toga proizvodi tako da bude jeftino, brzo i lako zamjenjivo. Stari stolac često je potpuno suprotna filozofija. Ak ga rastaviš, vidiš kako je napravljen i koliko je razmišljanja uloženo u njega. Dobar stolac mora biti i udoban. Može biti prekrasan, ali ako na njemu ne možeš sjediti, džabe mu dizajn”, pojašnjava.

Miroslav je, kao što smo spomenuli na samom početku, osnivač i voditelj kulturno-edukativnog projekta Smetnjak/Junk Yard. Za njega kaže da je puno širi od same ideje popravljanja stolaca. “To je moj način da pričam o otpadu, potrošnji, popravljanju, ponovnom korištenju i vrijednosti predmeta. Osnovna poruka je jednostavna: nije sve za odbaciti”, kaže.

Smetnjak je pokrenuo prije desetak godina, a s vremenom se projekt razvio. “Od prvih obnovljenih fotelja došli smo do kolekcije, izložbi, suradnji, razgovora sa studentima dizajna, predstavljanja na festivalima i manifestacijama. Smetnjak je predstavljen, među ostalim, na ŠUŠ Microfestu, Špancirfestu, Artomatu, Poslovnom uzletu, a surađivao sam i sa Studijem dizajna, na taj dio sam najviše ponosan. Posebno mi je drago da je projekt kroz vrijeme prestao biti samo “Miro popravlja stare stolice” i počeo otvarati pitanja dizajna, održivosti, konzumerizma i naše vlastite industrijske baštine”, govori Miroslav.

Takvo mu je ime nadjenuo jer nije želio eufemizme, želio je da bude “sirovo, onako kako je i bez šminke”. “To jesu stvari koje su ljudi namijenili za smetnjak, a zapravo nisu smeće. Htio sam da ime bude malo provokativno. Da čovjek čuje “Smetnjak” i zapita se “kakav smetnjak”? Ima i malo tog mojeg “uvik kontra”. Svi nešto zovu dizajnerskim komadom, uljepšavaju, meni je bilo zanimljivije nazvati ga Smetnjakom jer je i bilo namijenjeno za otpis”, kaže. Obnovljene komade namještaja je prodavao, radio je po narudžbi, no danas mu, kaže, prodaja više nije jedina ni glavna svrha cijele priče. “Neke stolce poklanjam, neke koristim, neke iznajmljujem za fotografiranja i događanja, a dio kolekcije jednostavno čuvam”, govori.

I isto tako, kaže, nije stvar, u kontekstu Smetnjaka, samo u tome “da je tuđe smeće moje blago”. “Stvar je u tome da smo mi kao društvo počeli prebrzo odlučivati što je smeće. Ako nešto ne izgleda dobro, staro je ili više nije u modi, odmah ga otpisujemo. Prije toga bi se trebali pitati može li se popraviti, može li se koristiti drugačije i ima li neku vrijednost koju trenutačno ne vidimo. Meni je posebno zanimljivo, a što sam shvatio tijekom godina, koliko smo toga iz vlastite industrijske i dizajnerske povijesti gotovo izbrisali. Stolci koje danas ljudi bacaju nekada su bili dio bolnica, tvornica, ureda i svakodnevnog života tisuća ljudi”, kaže Miroslav.

Izložba “Kolekcija Smetnjak” u Ivancu, koja je bila otvorena u Muzeju planinarstva u sklopu Noći muzeja 2026, dosad mu je bila najveći korak, no Miroslav ne planira stati. No, isto tako, pojašnjava, ne bi ni radio izložbe samo zato da ih ima. “Volio bih da se kolekcija dalje istražuje, da se pronađu informacije o komadima o kojima još uvijek ne znamo dovoljno, da se priča o domaćem dizajnu više otvara ljudima i da se dio tih predmeta sačuva za budućnost. Ako ne kod mene, onda u nekom ozbiljnijem prostoru. Ako se otvori dobra prilika za novu izložbu, naravno da sam za. Ali trenutačno mi je važnije nastaviti skupljati, istraživati i spašavati komade koji bi inače završili na otpadu”, poručuje.