Dragica nam je pokazala kako se rade “cipelice” koje stoljećima čuvaju Ličane od zime: njihovu izradu zaštitio je i UNESCO

Izreka ”nema lošeg vremena, samo loše opreme” najčešće nas asocira na Skandinavce i sjever Europe, no i naši Ličani itekako dobro znaju da ona nije nikakav mit, već apsolutna istina. Jer zime u čarobnoj ljepotici Lici duge su i prilično oštre, no lakše ih je preživjeti kad su na nogama coklje, a na krevetu biljac. Prvi pojam odnosi se na tradicijsku obuću, drugi na pokrivač, a zajedničko im je to što se izrađuju od vune dobivene od ličke ovce pramenke. Ličke coklje neizostavan su dio bogate tradicije ličkog kraja. Postoji nekoliko načina njihove izrade, jedan je tipičan za gospićko područje i Kuterevo, a drugi za veličanstvenu Gacku dolinu.

No jedno im je zajedničko. Naime, pletu se na isti način. Unutrašnji dio, koji Ličani zovu nikitača, izrađuje se od vune, donja strana coklje obložena je gumom, a gornja je prekrivena vrstom platna. Ipak, sad već legendarne lešćarske coklje, koje su se nosile u Gackoj dolini, a ime su, naravno, dobile po pitoresknom naselju Ličko Lešće kraj Otočca, nešto su sasvim drugo. Tome u prilog ide i činjenica da je UNESCO njihov način izrade, a ne konkretan predmet, zaštitio kao nematerijalno kulturno dobro.

”One su specifične jer se šivaju od stupanog sukna, koje se tkalo na tkalačkom stanu, odnosno krosnima. Tako se dobivao jedan materijal koji se kasnije nosio stupati na vodene stupe. Nekoć se to radilo na izvoru Gacke, no danas to, nažalost, više nije tako”, objašnjava nam 62-godišnja Dragica Rogić, predsjednica Udruge Gačanka iz Otočca.

Zatim bi se dobiveno sukno pretvaralo u nešto slično čoji (u pitanju je vrsta mekanog debelog sukna od valjane vune). ”Više se ne bi vidjela ona tipična rebra od tkanja, već bi to izgledalo kao jedno glatko, lijepo, debelo platno, zapravo debeli materijal.

A kad bi se ispleo unutrašnji sloj coklje, koji je također bio od vune, unutra bi se umetnula drvena stopa, koja se radila prema veličini, tj. po broju noge. Stopa bi se umetnula u taj dio, a zatim bi se otvor zašio. Potom bi se od stupanog sukna krojili dijelovi, donji, koji se zove potplata, pa zatim i gornji. Prednji dio, koji ide preko prstiju, zove se okapak, a dio koji ide straga, na samu petu, naziva se zapetak”, govori gospođa Dragica.

Svaka lička coklja zapravo je unikatna. I ne samo to! Jer maštovitim ličkim ženama nije bilo dovoljno da coklja izgleda ”obično” pa su ih, nakon što bi iskrojile sve dijelove, dodatno ukrašavale, tj. štepale na šivaćoj mašini, najčešće bijelim koncem, izrađujući različite prekrasne figure i uzorke.

Nakon toga, coklja bi se podšivala, prvo njezin donji dio, tek onda i gornji. A jednom kad bi se sve to lijepo opšilo, otvor se odšivao, a drvena stopa vadila. I ličke coklje napokon bi bile gotove! Sve u svemu, bio je to itekako zahtjevan proces, no ličke žene u njemu su uživale.

”Nažalost, danas je jako teško doći do pravih ličkih coklji. Mi iz Udruge Gačanka, koja postoji već 20 godina, radimo ih onako kako su se nekoć radile, ali originalnog sukna više nema jer ga nemamo gdje niti ustupati. Čak bismo ga i mogle otkati, ali bez vodenih stupa ne možemo dobiti ono pravo, izvorno sukno kakvo je nekoć bilo”, kaže naša sugovornica, koja na Pučkom učilištu u Gospiću vodi i folklor te mažoret ples.

No ličke coklje krasi još jedna unikatna i spomena vrijedna karakteristika. Naime, svaka je na prednjem dijelu imala i svoju mustricu, tj. uzorak. Plele su ih žene, a one koje u tome nisu bile dovoljno precizne i vješte, otišle bi do susjede ili prijateljice, koja se u tome usavršila. Ponijele bi malo kave, podružile se, a ta druga žena u međuvremenu bi uplela mustricu. Coklja je, dakle, ima i divnu socijalnu dimenziju.

”I kad bi se igralo čuveno ličko kolo, po cokljama se točno znalo je li ih plela Kaja iz Lešća ili Manda iz Prozora. Jer mustrice su bile unikatne, ružice, lozica, kockice i slično. Kad bi dečko ili cura došli u kolo, odmah se znalo otkud je tko, odavale su ih upravo coklje, koje su bile svojevrsni zaštitni znak svakog ličkog sela”, govori Dragica.

Njezina Udruga Gačanka, koja podiže svijest o važnosti povijesti, okoliša i kulturne baštine te čuva i revitalizira zaboravljene obrte, znanja i vještine prerade vune, često organizira i radionice na kojima se izrađuju coklje, koje su, logično, osobito popularne zimi. Mladih članova im ne nedostaje, željni su učenja, idu na sajmove i revije, putuju… Zahvaljujući njima, bogata lička tradicija neće biti zaboravljena!

Za kraj, tu je i The Coklje Fest, po mnogočemu drugačiji street art festival, pravi spoj tradicije, kreativnosti i zabave. Na ovom sajmu lokalnih proizvoda, koji se u lipnju organizira u Otočcu, možete kupiti coklje iz Lešća ili Kutereva, ali i upoznati moderne coklje na petu! Svake godine bira se i ”naj bećarac” upravo na temu coklje, a tu su i brojne kreativne radionice te igre za djecu poput cokljastog Križić/kružića ili cokljastog Memoryja, kao i modna revija pod nazivom ”Prošetaj svoje coklje” te natjecanje u plesanju limba, naravno, u cokljama!