Stipe ima 81 godinu i na Korčuli, uz zvukove Bacha, svaki dan stvara prekrasne slike mora i svog otoka: “Mediteran je motiv koji me nikad nije iznevjerio”

Lumbarda na Korčuli njegov je dom. More i polje hobiji. Život? Slikanje. Stipe Nobilo i danas je svaki dan u svom ateljeu, i dalje svaki dan s bojom na prstima, slikajući sliku svog života. Cijeli je život slika, tu ‘jednu’, rekao je svojedobno, misleći na motiv koji ga nikada nije iznevjerio: Mediteran. I njegov je Mediteran doista poseban, baš kao i razgovor s njim. I on je, kao i njegove slike, šaren, optimističan i radostan. Stipe Nobilo i u svojoj 81 godini, sa špahtlom u ruci i zvukovima Bacha, Beethovena, Brahmsa i Brucknera u pozadini, ima više duha nego neki duplo mlađi od njega. Stoga smo pomno upijali svaku njegovu riječ, svaku njegovu rečenicu…

„Narav mi je optimistična, ono što sam prije mogao obavljati u manje vremena sad je usporenije, i životni i socijalni procesi, sve se rastegne, ali glavno da je centrala u redu, da sam kritičan prema svojim postupcima“, kaže uz smijeh Stipe Nobilo.

Iza tog našeg akademskog slikara, desetljeća su ‘druženja’ s bojama. Među ostalim i nastavnik hrvatskog jezika i likovnog, slikarstvo je diplomirao 1971. godine i od onda je to njegov poziv. Njegova djela izlagana su po cijelom svijetu, njegov put samostalnog i profesionalnog slikara, kako kaže, bio je ponekad teži, ponekad lakši, a 20 je godina živio i u Zagrebu. Grad je to u suštoj suprotnosti s njegovom Lumbardom, no drag mu je. Jedno je od rijetkih mjesta gdje još voli doći, kaže, ima u njemu mnogo prijatelja.

No, svakodnevicu on plete u miru korčulanske Lumbarde. Tamo se vratio kad su mu se, kako kaže, rodila dičica. Obnovio je 3000 loza i masline. Lovi i ribu. To su njegova dva hobija, dva, kako ih naziva, ‘relaksa’: more i polje. A između su slike. U ateljeu je svaki dan. “Brinem, koliko mogu, za 150 stabala maslina. Hodim i na ribanje. I nikad mi nije dosadno. Imam puno knjiga, kuća mi se pretvorila u skladište slika i knjiga“, kaže. Vrt sije sezonski, a ima i pet kokoši. Kopanje s motikom naziva privilegijom.

Sve navedeno recept je njegova dobra raspoloženja. „Zadovoljan sam u životu i nikad mi nije žao za nikakve pogreške. Sam sam donosio odluke i živio u skladu s prirodom. Ja sam lokal patriot nisam globalist, ja sam normalno čeljade koje funkcionira na prirodan način“, kaže za sebe.

No, povrh svega, on je motivski, pejzažni slikar. Njegovo je slikarstvo, sam ga tako opisuje, slikarstvo varijacija, a kao jedan od najljepših komplimenata ikada pamti rečenicu od četverogodišnje djevojčice koja je s majkom posjetila njegov atelje. “Rekla je da bi voljela šetati predjelima moje slike… A ako je dječji kompliment onda vridi nekoga vraga… Te sitnice koje čovjeka čine sretnim”, govori.

Nije, kaže, brzi slikar. Uvijek mu je bilo ponižavajuće kad bi ga pitali koliko mu treba da naslika sliku, a kao autor i on sam pada ponekad u sumnje, pogotovo kao, opisuje se, štafelajni slikar u moru današnjih trendova. Trenutačno čita Plutarhove komparativne biografije, a za ‘mladost’ misli da ‘sve može u onoj škatuli naći’… Njegovi unuci dolaze u njegov atelje, škrabaju pa se zašporkaju bojom. Upravo tamo nastaju djela za koje ljudi govore da im pune baterije.

A zašto Mediteran, zašto je on vječna inspiracija, motiv kojeg mi mogao bojama opjevavati još desetljećima? „Mediteran je sklad i okruženje, korespondencija unutarnjeg života s vanjskim, grčka filozofija usklađivanja svoje nutrine s vanjskim svijetom, harmonija koju sam postigao otkako sam se vratio. Odrastao sam u pitome pejzažu, okružen ljepotom do ruba kiča, prirodnom, i to me odredilo. Kad to čovjek prokuha u svojoj nutrini… To mora biti rezultat razmišljanja o toj ljepoti i njezinoj prezentaciji”, objašnjava Stipe.

On na neki način pokušava zarobiti njegovu ljepotu. „Današnji urbanizam zovem fašističkim urbanizam. Liberalni kapitalizam nema nikakvog sentimenta prema ničemu… Moramo sačuvati što više toga i ta ljepota će ostati na mojim slikama”, govori Stipe.

Kad smo ga nazvali bio je u ateljeu, a tako smo ga i ostavili, na njegovoj Korčuli, koja za njega budi asocijacije na antiku, naslijeđe, kulturu, civilizacije, lijepo okruženje. „Ujutro kad se probudim, kroz vrata od balkona odredim kakav će mi biti dan… Ako je bonaca, lipo vrime, more ili polje… No, prvi je atelje. A da ovako ne živim ne bi vjerojatno ni slikao”, kaže Stipe za kraj.