Josip i Nikolina imaju zoološki vrt s 200 životinja hrvatskih pasmina: “Otkad su nam ukrali koku Dragicu, uvečer ih sve prebrojavamo”

Koze, ovce, kunići, kokice, goveda, konji, magarci, svinje, guske, patke, purice… Svi žive u idili, u netaknutoj prirodi, na imanju koje se prostire na površini od čak 130.000 metara kvadratnih. U pitanju su isključivo hrvatske pasmine domaćih životinja, a njihov dom je Svijet prirode u Lužanu Biškupečkom, slikovitom naselju u sastavu Općine Gornji Kneginec u Varaždinskoj županiji. Ovaj čarobno mjesto, jedino takve vrste u čitavoj Lijepoj našoj, zapravo je spoj izletišta, privatnog zoološkog vrta, farme i edukativnog centra. Vode ga supružnici Josip i Nikolina Lukač, koji na svom prekrasnom gruntu organiziraju kampove, rođendanske proslave, izlete za dječje vrtiće i škole…

”Sve je počelo prije desetak godina. Jednostavno smo zaključili da nam je puno ljepše i manje stresno okružiti se životinjama i živjeti u skladu s prirodom. Prvo smo samo hranili piceke, koje smo i prodavali, ali kako je naš domaći bio nešto skuplji od onog u supermarketu, odlučili smo kupiti još nekoliko životinja. Nabavili smo dvije koze, magarca i dvije ovce, s namjerom da ljudima koji su dolazili po naše piceke pružimo i neki sadržaj sa strane. Sama činjenica da se na imanju mogu podružiti s domaćim životinjama zapravo je opravdala našu malo višu cijenu piceka”, objašnjava nam Josip.

Svijet prirode isprva se nalazio na 900 kvadrata dvorišta, no s vremenom je polako rastao. Supružnici Lukač kupili su susjedna zemljišta, sve očistili i polako gradili svoj mali životinjski svijet koji je u međuvremenu postao prava turistička atrakcija i ponos Varaždinske županije. Kod njih danas možete vidjeti skoro sve hrvatske autohtone pasmine, a ideja o privatnom zoološkom vrtu rodila se kad su otišli kupiti svog prvog zagorskog purana.

Naime, gospodin od kojeg su ga kupili ispričao im je da ga je baš prije njihova dolaska posjetila grupa Kineza koja je htjela vidjeti isključivo zagorske purane. Tad smo pomislili da ne bi bilo loše na imanju okupiti sve hrvatske autohtone pasmine, ličku bušu, istarskog boškarina, međimurskog konja, koji je trenutačno među najugroženijim pasminama konja na svijetu, istarsku kozu…

Ispostavilo se da je ovakva vrsta zoološkog vrta itekako zanimljiva i domaćim ljudima, a ne samo strancima. ”Najviše nam dolaze obitelji s malom djecom, klincima nije toliko bitno imamo li međimurskog konja, hrvatskog posavca ili običnog ponija, oni su sretni kad vidjeti konja, ma kakav god on bio. Evo, baš nedavno posjetila nas je grupa umirovljenih poljoprivrednika iz Belgije. Imanje ih je oduševilo, a pronašli su nas preko jedne slovenske agencije. Ljeti imamo puno gostiju iz čitave Europe, stanu kod nas na putu prema moru, ima Čeha, Slovaka, Mađara…”, pričaju nam Josip i Nikolina.

Trenutačno imaju više od 200 životinja, uređuju novu nastambu za magarce, a sljedeći korak je napraviti obore, tako da svaka pasmina bude odvojena. ”Malo tko zna da Hrvatska ima čak devet pasmina ovaca. Sad su nam sve u jednom oboru i laiku je teško uočiti razlike između njih. No kad ih razdvojimo, jasno će se znati koja je creska, koja krčka, a koja paška”, kaže Josip.

A Nikolina i on po životinje znaju ići i na drugi kraj Hrvatske! I to automobilom, s četvero male djece! Tako su svojedobno putovali čak do Dubrovnika, gdje su pokupili tri dubrovačke rude, pasminu ovaca koje se uzgajaju isključivo na krajnjem jugu Lijepe naše. Uskoro ih, otkrivaju nam, čeka još jedan takav izlet. ”Željeli bismo skupiti matična stada (minimalno šest ženki plus mužjak), tako da ih i u Lužanu Biškupečkom možemo dalje razmnožavati”, govori Nikolina. Trenutačno im nedostaju još samo dvije pasmine svinja i jedna pasmina koza, ali i one uskoro stižu na imanje.

Sve životinje navečer se prebrojavaju, a vjerovali ili ne, vlasnicima Svijeta prirode svojedobno je tik pred nosom ukradena jedna – kokica! I to ne bilo koja, nego baš Dragica, najmaznija koka na svijetu, koja je rado prilazila djeci i za njima hodala poput psića. ”Pretpostavljamo da ju je uzeo netko od posjetitelja. Taj dan na gruntu smo imali 20-ak obitelji i koka je samo nestala. Sve smo pretražili, ali njoj ni traga ni glasa. Netko ju je vjerojatno stavio u torbu i otišao s njom. Samo se nadam da je naša nikad prežaljena Dragica nastavila živjeti isključivo kao nečiji voljeni kućni ljubimac… Jer ako je završila u loncu, to im neću oprostiti”, govori Nikolina.

Za obitelj Lukač godišnjeg odmora nema. Jer životinja je velika obveza, moraš je obići svaki dan, po kiši, snijegu, nesnosnim vrućinama… ”U šali znamo reći da naša obitelj zapravo ni ne liježe! Olakotna okolnost je ta što nemamo životinje za intenzivan uzgoj (primjerice mliječne krave), njima ipak treba fiksan raspored, mi smo ipak malo slobodniji. No svejedno ustajemo čim se počne daniti, ljeti već oko 5 sati, a u kuću se rijetko kad vraćamo prije 22. Cijeli dan smo na nogama, u pokretu, ali već smo se navikli i imamo kondiciju”, govore Josip i Nikolina.

Naravno, u poslu im pomažu i djeca, Niko (12), Tena (10), Hana (8) i Gita (6). ”Jako vole životinje. Najsretniji su kad su školski praznici, tad su stalno s nama vani, uskaču nam u svemu. Nije im problem ni očistiti, nahraniti, odrastaju sa životinjama pa im je sve to normalno. Imaju veliku empatiju prema njima i na to smo najponosniji. Nadamo se da će barem jedno od njih četvero ostati na imanju kad odraste, ali to će biti njihova odluka, nikoga ni na što ne silimo”, zaključuju roditelji.