Pročitala sam 60-ak odličnih knjiga u 2025. godini, a ovih pet najviše me oduševilo: jedna me prati još od osnovne škole i nikad mi neće dosaditi!

Prošla je još jedna godina, a ja si još nisam nabavila Netflix. Zvuči nevjerojatno, ali ipak je istina. Ekipa me već neko vrijeme zafrkava da sam zbog toga pravi muzejski primjerak, no barem popravljam statistiku čitanja u Hrvatskoj, šale se na moj račun. I tu su valjda u pravu. Jer knjige su ono što me zaokuplja svih 365 dana u godini. Oduvijek sam bila takva, u školi sam obožavala lektire, a gradska knjižnica u Dugavama bila mi je drugi dom. Kad se ”navučem”, potpuno se izgubim. U stanju sam čitati do kasno u noć, a kao što neki ne mogu zamisliti da iz stana izađu bez slušalica i omiljene glazbe, ja nikamo ne idem bez knjige u torbi.

Kao mala, obožavala sam provoditi ljeta kod bake u Lici, no čim bih pročitala sve što sam ponijela sa sobom, htjela sam se vratiti u Zagreb, izgubiti se među policama svoje kvartovske knjižnice. Tete knjižničarke, kako sam ih zvala od milja, vjerojatno i danas imaju traume od mene, ali nadam se da su mi u međuvremenu oprostile moje vrtićke nestašluke.

Naime, u želji da budem baš poput njih, glumila sam da i ja radim u knjižnici, a omiljena igra bila mi je premještati kartice iz stražnjih džepića knjiga i slagati ih po samo meni razumljivom i logičnom rasporedu. Mogu si samo zamisliti užas na njihovim licima kad su shvatile što sam zapravo napravila! Srećom, danas je sve digitalizirano pa više ne moraju strahovati od toga da će satima morati popravljati kaos koji im je prouzročilo ”nevino” kvartovsko dijete gladno knjiga!

Čak i kad putujem, najviše volim zaviriti u knjižnice gradova u kojima boravim, a tek kad upoznam autora kojem se divim i od njega dobijem posvetu! Ta knjiga odmah dobiva počasno mjesto na mojim policama, a vjerojatnost da ću vam je posuditi drastično pada. Osim ako niste u kategoriji posebnih ljudi za koje sam sigurna da će ju čuvati kao oko u glavi. Za knjigu bih uvijek dala i zadnji euro, pogotovo ako su u pitanju Orhan Pamuk, Haruki Murakami ili Karl Ove Knausgård.

Nekad mi bude žao što ne vodim detaljnu evidenciju knjiga koje sam pročitala, no za potrebe pisanja ovog članka, puno mi je pomogao katalog Knjižnica grada Zagreba. Prema njemu, u 2025. posudila sam i pročitala 50-ak knjiga, a sama sam ih kupila ili dobila barem još desetak. Svaka od njih odvela me u neki novi svijet, dirnula na poseban način, obradovala, vrlo često rasplakala, možda čak i naljutila, potaknula na razmišljanje, akciju, žustru raspravu…

Dok ovo pišem, taman završavam knjigu koja je definitivno obilježila moju 2025. U pitanju je ”Heroin, kruh i rudnici sumpora” (OceanMore) iz pera Zagrepčanina Nikole Strašeka, koji je studirao komparativnu književnost i latinski jezik na Filozofskom fakultetu te filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti, no život mu je obilježila ovisnost. Bomboni, marihuana, heroin koji je prvi put probao sa 16 godina…

Nikolin privatni pakao, gubitak kontrole i potpuno padanje u ponor započeli su tijekom 1990-ih, dok je u Hrvatskoj bjesnio rat, a sve je završilo njegovim boravkom u komuni, nakon čega je burna narkomanska prošlost pretočena u knjigu koja se teško ispušta iz ruku. ”Heroin, kruh i rudnici sumpora” jedna je od onih knjiga koje izazivaju instantnu ovisnost, moćno štivo iz kojeg se uči na tuđim pogreškama, životna lektira koju bi svatko trebao pročitati i koja će vas još dugo proganjati.

Moj drugi favorit je ”Fikcija” (Fraktura) Ivane Bodrožić. Jer ova Vukovarka bez dlake na jeziku piše odlično. Ako ste čitali njezine hitove ”Hotel Zagorje” i ”Sinovi, kćeri”, onda odmah znate da je pred vama još jedno maestralno djelo. Kako vam ne bih baš sve ”spojlala”, Ivana nam na ovih 200 stranica donosi 16 istinitih fikcija, priča o moćnim ženama (a svaka je takva), koje traže sebe te kroz svakodnevne borbe, radosti i traženja prkose ustaljenim normama, stereotipima, seksizmu, patrijarhatu…

”Fikcija” je posveta nikad važnijoj borbi za ravnopravnost, angažirana književnost koja bespogovorno slavi ljudsko dostojanstvo, pravo na različitost i slobodu, sve ono što nam neki, čak i u 21. stoljeću, pokušavaju oteti i vratiti nas u mrak od kojeg smo toliko dugo s razlogom bježali.

Izdvajam i ”Divne dane” (Naklada Ljevak, prijevod Anite Peti-Stantić) slovenskog autora Andreja E. Skubica. Leju Šautu, uspješnu dramaturginju Urbanog teatra u Ljubljani, traži policija jer je svjedočila ubojstvu. Skrivajući se od svega, uključujući i vlastitog oca Dušana, koji nakon smrti supruge, koja je bolovala od Alzheimera, živi u domu za starije i nemoćne, Skubic portretira sudbinu jedne disfunkcionalne obitelji, dotičući se tema šutnje, otuđenosti, ljubavi i prolaznosti.

Kamiondžije, partizani, nevjerni muževi, Goli otok, Tito, Staljin, shopping u Trstu, neželjene trudnoće, stare cure koje se nikad nisu udale, društvene mreže koje su nam postale nova stvarnost… ”Divni dani” prepuni su usputnih likova i crtica iz obiteljskog života s kojima se svi možemo poistovjetiti. Nakon ove knjige, vjerojatno ćete posegnuti za telefonom i javiti se voljenoj osobi s kojim je, iz tko zna kojeg razloga, došlo do prekida komunikacije. Nikad nije kasno!

U mojih top 5 knjiga za 2025. ušao je i roman ”Jedna ljubav” (OceanMore, prijevod Ele Varošanec Krsnik) španjolske spisateljice Sare Mese. Nakon što zbog pogreške na poslu dobije otkaz, mlada prevoditeljica Nat napušta grad i seli se u izolirano selo, Bogu iza nogu, gdje od lokalnog mrguda sklonog seksističkim mikroagresijama unajmljuje kuću i udomljuje zlostavljanog psa, no istodobno teško pronalazi zajednički jezik sa susjedima, jednako surovima kao i krajolik koji ih okružuje.

”Jedna ljubav” puno je više od knjige o životu u maloj sredini i nemoći pojedinca pred masom koja uvijek traži novog žrtvenog jarca, to je štivo koje progovara o klaustrofobiji, predrasudama, moralu i granicama koje smo spremni prijeći, ljudskoj potrebi, moći i izolaciji. Nakon niza osvojenih nagrada, španjolska redateljica Isabel Coixet 2023. Mesino djelo pretvorila je u istoimeni film. A s obzirom na odlične kritike koje je dobio, vjerujem da i njega vrijedi pogledati!

Za kraj ostavljam jedan davno objavljen klasik, knjigu koja mi je obilježila djetinjstvo i pretvorila me u strastvenu čitateljicu. Sjećam se da mi je ”Timpetill – grad bez roditelja” (Naklada Katarina Zrinski d.o.o., prijevod Gige Gračan) njemačkog autora Henryja Winterfelda u ruke prvi put došao u trećem razredu osnovne škole, a nedavno sam ga slučajno pronašla na internetu i odmah kupila. Pročitam ga barem jednom godišnje i uvijek se začudim koliko mi je i dan-danas dobar!

Zamislite djecu toliko zločestu da u jednom trenutku od njih odustanu čak i njihovi vlastiti roditelji, koji odluče napustiti grad, nadajući se da će njihovi nestašni mališani tako naučiti važnu životnu lekciju i postati odgovorni. Dogodovštine Michaela, Thomasa, Oskara, Marianne i zloglasne bande nazvane Gusari nikad mi neće dosaditi, iako je, vjerovali ili ne, knjiga o njima ove godine proslavila veliki 88. rođendan! Kažu da svaka odrasla osoba u sebi ima dijete koje mora naučiti osluškivati i njegovati, meni u tome već desetljećima pomaže upravo ”Timpetill – grad bez roditelja” i toga se ni u budućnosti ne namjeravam odreći. Želim vam da u novoj 2026. što više čitate i rastete, nema ljepšeg od toga…