Zašto nam vrijeme sve brže prolazi s godinama? Psiholozi i znanstvenici imaju zanimljivo objašnjenje

Sjećate li se vremena kada su dani u djetinjstvu trajali čitavu vječnost? Bezbrižno ispunjeni igrom i novim doživljajima, činili su se gotovo beskonačnima. Danas, međutim, sve veći broj ljudi ima dojam da dani prolaze u trenu, kao da vrijeme neumoljivo ubrzava kako starimo. Za takav osjećaj znanost nudi zanimljivo objašnjenje. Naime, riječ je o fenomenu poznatom kao subjektivna percepcija vremena. Prema brojnim psihološkim teorijama koje objašnjavaju taj fenomen, postoji više razloga zbog kojih odrasli ljudi sve češće osjećaju da im vrijeme prolazi brže – od bioloških promjena i životne rutine do načina na koji naš mozak obrađuje sjećanja i iskustva.

Jedno od najprihvaćenijih objašnjenja zašto s godinama imamo osjećaj da vrijeme leti dolazi iz domene psihologije pamćenja. Kako starimo, naš život sve češće poprima oblik rutine – posao, obaveze, ponavljajući obrasci – a upravo ta predvidljivost uzrokuje da naš mozak stvara sve manje novih sjećanja, objašnjava ugledni neuroznanstvenik sa Stanforda, profesor David Eagleman.

„Kada se susrećemo s novim iskustvima, mozak ulaže veći kognitivni napor i stvara bogatije uspomene,“ rekao je Eagleman za The New Yorker. „No kada se dani počnu međusobno sličiti, kada ulazimo u automatizam svakodnevice, mozak nema mnogo toga čega bi se mogao ‘prihvatiti’ – i zato nam se s vremenskim odmakom čini da su tjedni i mjeseci prošli u trenu.“

Drugo objašnjenje koje se sve češće spominje u znanstvenim krugovima oslanja se na fiziološke promjene koje prate proces starenja. Naime, djeca imaju brži metabolizam, višu frekvenciju otkucaja srca i intenzivniju moždanu aktivnost. To su čimbenici koji mogu pridonijeti dojmu da vrijeme „teče sporije“.

S druge strane, kod odraslih, čiji se biološki procesi postupno usporavaju, broj unutarnjih referentnih točaka tijekom određenog vremenskog razdoblja sve je manji. Upravo ta razlika u percepciji može objasniti zašto mlađi ljudi imaju osjećaj da se u kratkom vremenu događa mnogo toga, dok stariji sve češće izgovaraju rečenicu „vrijeme leti“.

Jedna od najzanimljivijih i često citiranih teorija koja pokušava objasniti subjektivni dojam ubrzanog protoka vremena jest teorija proporcionalne percepcije. Prema tom tumačenju, vrijeme ne doživljavamo linearno, već u odnosu na ukupno trajanje vlastitog života. Tako, primjerice, jedna godina djetetu od deset godina predstavlja čak 10 posto njegova životnog iskustva, što je relativno velik udio. No, za osobu od četrdeset godina, ista ta godina čini tek 2,5 posto života, pa samim time djeluje kraće i manje značajno.

Drugim riječima, svaka nova godina postaje sve „manja“ u odnosu na cijeli život, što pridonosi osjećaju da vrijeme sve brže prolazi. Ovu teoriju podupiru i znanstvenici poput Adriana Bejana, profesora s uglednog Sveučilišta Duke, koji je u svom radu istraživao poveznicu između vizualne percepcije i subjektivnog osjećaja protjecanja vremena. Duke je objasnio kako naš mozak s godinama obrađuje manje novih vizualnih informacija, što dodatno ubrzava naš unutarnji doživljaj vremena.

Zanimljivo je da, unatoč stalnoj izloženosti informacijama, suvremeni stil života ne usporava našu percepciju vremena – dapače, čini se da je dodatno ubrzava. Neprestane notifikacije, beskonačno skrolanje i stalna stimulacija ostavljaju malo prostora za dubinsku obradu doživljaja, pa dani, tjedni i mjeseci često djeluju kao da su se stopili u jedno.

Profesorica Ruth Ogden sa Sveučilišta Liverpool John Moores, koja se specijalizirala za psihologiju vremena, ističe kako „brzina protoka vremena često ovisi o tome koliko pažnje posvećujemo onome što radimo – a suvremeni multitasking to onemogućuje“. Drugim riječima, što manje pažnje poklanjamo sadašnjem trenutku, to nam on brže promakne.

Dobra vijest je da možemo. Iako se čini da nam godine promiču sve brže, stručnjaci uvjeravaju da postoji način da subjektivnu percepciju vremena barem djelomično usporimo. Ključ je, kažu, u kvaliteti doživljenog, a ne u količini aktivnosti. Preporučuju više pažnje posvetiti novim iskustvima – učenju novih vještina, putovanjima (pa i onim kratkima, poput mikro-izleta), kao i svjesnoj prisutnosti u trenutku. Drugim riječima, kada usporimo i istinski uronimo u ono što radimo, vrijeme se – paradoksalno – obogati u kvaliteti, a uspori u našem doživljaju.