Najneobičniji zakon u Europi?
Prekrasne, šarene pločice na pročeljima kuća štitile su od požara i osiguravale toplinu, a danas su prava umjetnička djela i zaštitni znak cijele zemlje
Svatko tko je bio u Portugalu, dobro je upoznat s pojmom ‘azulejo’. U biti, ta se riječ nekako ušuljala i u živote mnogih koji nikad nisu posjetili tu predivnu zemlju. Kako i ne bi? Portugalski azulejo postao je kroz godine pojam iz opće kulture, jedan od simbola te zemlje koji je poklonike stekao posvuda po svijetu. Iako se danas smatraju prvenstveno ‘portugalskom ostavštinom’, glazirane i predivno oslikane keramičke pločice potekle su svojedobno iz Sjeverne Afrike te na Pirenejski poluotok stigle za vrijeme maurske vladavine. U Portugalu i u Španjolskoj počele su se upotrebljavati u 13. stoljeću.
SPOR OKO PORIJEKLA SAME RIJEČI ‘AZULEJO’
Lisabon, glavni grad Portugala, danas je svjetska metropola koja se može pohvaliti s najviše fasada ‘obučenih’ u keramičke pločice. Nekada su one bile većinom bijele i plave te se često smatra kako je sama riječ ‘azulejo’ u biti izvedenica iz portugalske riječi za plavo, ‘azul’. No, drugi tvrde da je to netočno i da termin u biti potječe od arapskog izraza ‘az-zulayj’, što znači ulašteni, odnosno sjajni kamen.
Riječ ‘azulejo’ se isto tako isprva navodno koristila samo za označavanje sjevernoafričkih mozaika. Kako god bilo, one su danas neizostavni dio portugalskog nacionalnog tkiva i umjetničkog stvaralaštva. O njihovoj važnosti za tu zemlju svjedoči i činjenica da u Lisabonu možete razgledati muzej posvećen upravo njima – Museu Nacional do Azulejo – u kojem posjetitelji mogu proniknuti u sve detalje vezane uz njihovu izradu, upotrebu i evoluciju kroz stoljeća, ali i vidjeti neke od najstarijih primjeraka.
PORTUGAL IH JE PRVO UVOZIO IZ ŠPANJOLSKE
Tijekom 15. i 16. stoljeća Portugal ih je uvozio iz Španjolske, gdje su se, primjerice, koristile u izgradnji i ukrašavanju crkava. Navodno se sam kralj Manuel I. zaljubio u njih prilikom posjete Španjolske te odlučio njima dekorirati i palaču u Sintri u kojoj je stolovao. S vremenom su Portugalci potpuno preuzeli primat u izradi pločica te su ih u 17. stoljeću već izvozili na Azore, Madeiru i u Brazil te, s vremenom, čak postali najveći proizvođači pločica na svijetu. Prepoznatljive keramičke pločice s vremenom su dobile i status umjetničkog djela.
ISPRVA UKRAŠENE GEOMETRIJSKIM MOTIVIMA, KASNIJE I CVIJEĆEM I BRODOVIMA
Isprava su se u dizajnu azulejosa, i to inspirirani arapskim motivima, koristili prvenstveno geometrijski oblici, a kasnije i svi ostali, od cvijeća, prizora s dvora pa sve do brodova, sakralnih momenata… Sve do 19. stoljeća pločice su se, kažu znalci, isto tako prvenstveno koristile u interijeru, no oko 1840. godine ‘preselile’ su se i na fasade te vanjske zidove građevina. Dapače, postale su neizbježne na zdanjima od javnog značaja, kao što su palače ili crkve, a isto tako su ukrašavale raskošnija rezidencijalna zdanja. Primjerice, često su ih kao dekorativni moment koristile bogatije obitelji.
OSIM ESTETSKIH RAZLOGA, KORISTILE SE I KAO IZOLATOR
Smatra se kako su fasade bile njima oblagane, osim zbog estetskih razloga, i radi toga što su one doprinosile održavanju topline. Isto tako, pomagale su i u sprečavanju širenja vatre u slučaju požara. Također, navodno su nakon potresa koji je 1755. godine uništio dobar dio Lisabona bile uvelike korištene jer su bile jeftinije od drugih građevinskih materijala.
POČETKOM 20. STOLJEĆA PALE U NEMILOST, NO VRATILE SE NA VELIKA VRATA
Početkom 20. stoljeća učestalost njihove upotrebe pomalo je zamrla. Naime, bogati koji su ih nekada obožavali i koristili kao javni dokaz svog bogatstva, sada su od njih počeli zazirati smatrajući ih neukusnima. No, unatoč tom ‘mračnom’ periodu u svojoj dugoj povijesti, azulejos su se vratile na velika vrata i to 1950-ih, prilikom izgradnje lisabonske podzemne željeznice. Naime, dio tamošnjih stanica bio je dekoriran upravo šarenim uzorcima pločica, većinom djelima likovne umjetnice Marije Keil. Portugal ih danas, kao i ostatak svijeta, obožava. Od 2017. godine obilježavaju i njihov dan, Nacionalni dan azulejosa, koji se slavi 6. svibnja.
