Kameni samostan na Pagu vjerni je čuvar stoljetne tradicije: njegove stanovnice mole, rade, izrađuju najljepšu čipku i peku najfinije kolačiće

Ogoljene, jakom burom i suncem šibane obale Paga, skrivaju najljepše priče. Neke od njih vezane su uz tisućljetne masline, neke uz neobične, izvanzemaljske fenomene ili pak glasnu glazbu i ples, neke uz predivne vidikovce na još divnijim stazama ili pak uz kristalno bistro more, na nekim od najljepših jadranskih plaža. Neke su priče sasvim tihe, postojane, gotovo kao vječnost, utkane u strogo određenu satnicu života posvećenog bogu, iza zidova od bijelog kamena. Ovo je jedna o jednom sasvim posebnom zdanju. I čuvaricama paške tradicije koje u njemu žive… Ovo je samo dio priča koje krije benediktinski samostan sv. Margarite u Pagu.

Krenimo od prvih redaka te priče. Oni ispisani još davne 1318. godine, kada su, u starom gradu Pagu, Juran i Milica Pogančić podigli samostan za redovnice benediktinke te crkvu posvećenu sv. Margariti. No, 1485. godine, stanovnice samostana sele iz Starog grada Paga u novi Grad Pag, u samostan dovršen 1483. godine, u kojem djeluju i danas. Prilikom prvotnog osnutka u samostan su ušle tri redovnice, a selilo ih se njih osam.

Oduvijek su živjele pod geslom sv. Benedikta ‘moli i radi’, po strogo određenom rasporedu u kojem je dan započinjao, i još uvijek započinje, u pet sati ujutro, a završava strogom noćnom šutnjom u 21.30 sati… U pravilu, redovnice ne izlaze iz samostana, osim u iznimnim slučajevima, uz dopuštenje. No, taj strogi raspored po kojem su od tri do maksimalno 20 redovnica koje su znale obitavati u samostanu živjele i još uvijek žive, bio je ispunjen i različitim djelatnostima. Primjerice, upravo su one u 16. stoljeću kao, kako ih nazivaju, prve učiteljice u gradu, organizirale školu za djevojčice te ih poučavale pisanju i izradi čipke, tradiciju koje i danas čuvaju i njeguju.

Bavile su se, osim čipkarstvom, i ikonopisom, ali i proizvodnjom pekarskih proizvoda i slastica te vina i likera… Utemeljile su i prvi dječji vrtić na Pagu, otvorile i žensku osnovnu školu, a za vrijeme ratova brinule za potrebite. Uvijek su, tako samozatajne i vrijedne, bile aktivan, a opet nenametljiv dio paške svakodnevice, danas i svojevrsni vrlo poznati simbol samog grada Paga, ali i otoka u cjelini. Za svoje zasluge na području kulture dobivale su i nagrade i priznanja.

Inače, njihov je benediktinski samostan u Pagu oduvijek slovio kao ‘plemićki’. Redovnice, odnosno koludrice, koje su boravile u njemu uglavnom su bile plemićkog roda, a samostan i njihovu školu posjetio je 1875. godine i car Franjo Josip. No, čak ni to nije sve – one , osim što su čuvarice tradicije, čuvaju i moćnik sv. Trna u kojem se nalazi relikvija Trna Kristove Krune iz 1433. godine, ali i bogatu zbirku umjetničkih predmeta i djela.

Što se tiče njihove pekarske, odnosno slastičarske djelatnosti, ona pak seže još u 16. stoljeće, i to u neprekinutom tijeku, a ukusne slastice koje i danas proizvode svojim rukama po tradicionalnim recepturama na posebnom su glasu i imaju popriličnu slavu. To je, primjerice paški baškotin, ukusan i trajan, omiljeni gost na svečanostima. Ili pak predivna koludraška štrika koja slovi kao simbol vještine, ljubavi i strpljenja te krasi paška vjenčanja. Jedan od omiljenih proizvoda je i kolacić, mekano pecivo s aromom anisa, a vrijedno je spomenuti i badešinu tortu koja se spravljala isključivo za poglavaricu samostana za važne datume, samo nekoliko puta godišnje. Na kraju, tu su rafijoli, tradicionalni trokutasti kolači od prhkog tijesta nadjeveni orahom te pandešpanj, srednjovjekovni biskvit kolač.

Recepture za ta jela stare su i po 300 godina. „Benediktinski samostan Sv. Margarite predstavlja svojevrsnu riznicu sačuvane tradicije i još uvijek oživotvorene prakse. Izrada kolacića i koludraške štrike ima za cilj očuvanje i razvoj specifične povijesno ukorijenjene kreativne gastronomske vještine kojoj je benediktinska zajednica povijesno ishodište. Ono po čemu su naši koludraški srednjovjekovni specijaliteti prepoznatljivi i osebujni, jest činjenica da je riječ o proizvodima vrhunske kvalitete, rađenim u malim serijama i isključivo manualne proizvodnje“, navodi se na stranici samostana.

Samostan od lani nosi i oznaku “Hrvatski otočni proizvod”, i to ne samo za slastice nego i za samu slavnu pašku čipku, čiju tradiciju izrade koludrice pomno i vrijedno čuvaju već godinama. Paška čipka jedan od je od najprepoznatljivijih proizvoda otoka Paga, a od 2009. godine nalazi se i na popisu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a.

Paškom čipkom nekada je bio fasciniran i sam bečki dvor, ona je proglašena i kulturnim dobrom što nimalo ne čudi ako se u obzir uzmu podaci navedeni na stranici Paška čipka – da bi se izučila njezina izrada potrebne su godine, a za izradu samo 10 centimetara paške čipke potrebno je 5940 uboda iglom te čak 17 sati rada. Zbirku paške čipke staru 150 godina čuvaju i same redovnice, a njoj je posvećena i stalna izložba u sklopu samostana.