Otkrili smo mjesto u Dalmaciji na kojem more uvijek izgleda kao da ključa: s dna doslovno izvire ledena rijeka

Na cesti od Omiša prema Makarskoj postoji zavoj nakon kojeg se otvori pogled koji se viđa rijetko gdje na svijetu. To je mjesto inače poznato kao prijevoj Dupci; nalazi se na dvjesto osamdeset osam metara nadmorske visine i baš tu se Biokovo i masiv Dovnja sudaraju i zajedno propadaju u more. Ispod prijevoja su zaljev i kamen koji uranja u more. Ako se pozornije zagledate u površinu, i u vrijeme najveće bonace primijetit ćete da na jednom mjestu more ne miruje, nego se lagano komeša bez vidljivog razloga. Točno tu, između Brela i Piska, iz morskog dna izbija golem izvor slatke vode po kojem cijela uvala nosi ime Vrulja.

Vrulja je krški fenomen kakav se drugdje na svijetu rijetko vidi u ovakvim razmjerima. Slatka voda koja bi inače potekla rijekom ovdje putuje kroz podzemne kanale i izbija ispod površine mora, hladna i pod tlakom, ravno u topli Jadran. Kako objašnjavaju na portalu Priroda Hrvatske, vrulje su izvori koje je more potopilo kad se nakon posljednjega ledenog doba njegova razina podigla za više od stotinu metara, a oko njih se stvara zona hladnijeg mora i bočate vode. Ondje gdje slatka voda prodire, more se ohladi i zamuti, a s dna struji studen koju osjeti svaki plivač ili ronilac.

Ono što ovu vrulju izdvaja od drugih na našoj obali jest njezina veličina. Voda ovamo dolazi iz Prološkog blata, s Biokova i iz Cetine, izbijajući kroz brojne pukotine duge i do devedeset metara, a najveća je od njih kružnog oblika i široka oko šezdeset metara. Plan upravljanja Parkom prirode Biokovo lokalitet Vrulja navodi kao jednu od najvećih i najpoznatijih vrulja na Jadranu. Putopisni izvori idu i korak dalje pa je opisuju kao najveću na Jadranu, a vjerojatno i na Mediteranu. Kad količina vode naraste, u jesen, zimu i proljeće, površina zaljeva doslovno se komeša i pjeni, kao da će eruptirati. Upravo je to prividno ključanje, taj dojam mora koje vrije, dalo mjestu ime.

Vrulja, međutim, nije samo hidrološka rijetkost. Uz nju se veže i jedna od najstarijih priča ovoga podneblja. Kako stoji na stranicama Turističke zajednice Brela, legenda kaže da je povijest Hrvata na Jadranu započela upravo uzvikom „More, more!” s prijevoja Dupci. Teško je danas dokazati ijedan detalj te predaje i valja je čitati kao ono što jest, kao legendu, ali pogleda li se s Dupaca prema pučini, lako je razumjeti odakle ideja za takvu priču.

Ovaj kraj oduvijek živi u dvostrukom ritmu, između vode koja izvire iz kamena i vjetra koji se niz njega obrušava. Prijevoj Dupci djeluje kao golem lijevak kroz koji bura dobiva zastrašujuću snagu pa u narodu postoji izreka da se bura rađa u Senju, a umire na Vruji. Nekoć je uz same litice bila razapeta sajla za koju su se ljudi držali prolazeći ovuda po nevremenu, jer je vjetar znao u ponor odbaciti i natovarene konje. More koje ključa i vjetar koji zavija, sve na istom prijevoju, ostavljaju dojam kao da ste ušli u neki imaginarni svijet.

Do Vrulje se može i pješice, stazom koja ispod ceste povezuje Pisak i Brela, ali najveći dojam ostavlja upravo pogled odozgo. Ljeti je zaljev miran i zavodljivo plav, a hladni izvori otkriju se tek onome tko zaroni i osjeti kako mu se oko nogu provlači studena struja iz dubokog zaleđa Biokova. U hladnijim mjesecima, kad kiše ispune podzemne tokove, vrelo se pokaže u punoj snazi i podsjeti da ispod mirne površine Jadrana teče čitav jedan skriveni svijet slatke vode.

Malo je mjesta na hrvatskoj obali na kojima se tako opipljivo susreću planina i more, slatko i slano, znanost i legenda. Vrulja je jedno od njih. Sljedeći put kad budete putovali od Omiša prema Makarskoj, zaustavite se na Dupcima i pogledajte dolje. Ako se površina zaljeva čini nemirnom iako nema vjetra, ne varate se: to Biokovo, na svoj tihi način, upravo pušta svoje podzemne rijeke u more.