Najveći arhipelag u Hrvatskoj prije točno 46 godina dobio je veliko priznanje: krije fenomene koji su rijetkost u svijetu

Kameno biserje Mediterana. Ovaj poetski nadimak nije pretjeran i to znaju svi koji su barem jednom posjetili Kornate. Najveća i najrazvedenija otočna skupina u Hrvatskoj mjesto je nevjerojatne ljepote, ali u jakih kontrasta. Cijelo Kornatsko otočje sastoji se od oko 150 otoka, a dio tog raja, koji obuhvaća 89 otoka, otočića i hridi, prije točno 46 godina proglašen je nacionalnim parkom.

Od svih hrvatskih otoka, a znamo da ih je duž obale 1264, na Kornate otpada čak 12 posto. Svi ti otoci „stišću“ se na površini od 320 kilometara četvornih mora u šibenskom arhipelagu. Sam park nešto je manji, prostire se na 220 kilometara četvornih i ima spomenutih 89 otoka. Iz ovoga je jasno da ti otoci nisu veliki: prosječna im je površina tek 0,5 kvadratnih kilometara.

Kornati su nacionalnim parkom službeno proglašeni 13. kolovoza 2980. godine, no ideja je postojala i ranije. „Prvi pisani prijedlog za proglašenje Kornata nacionalnim parkom iznio je geograf Sven Kulušić 1965. godine, naglašavajući iznimnu prirodnu i kulturnu vrijednost ovog jedinstvenog otočnog prostora te potrebu njegova očuvanja za buduće generacije,“ navodi se na stranici Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije.

Dvije godine kasnije, 1967. godine, Kornatsko otočje i jugoistočni dio Dugog otoka sa zaljevom Telašćica proglašeni su rezervatom prirodnih predjela, čime su prvi put stavljeni pod službenu zaštitu, a 13 godina kasnije službeno je osnovan Nacionalni park Kornati. U njegov sastav tada su ulazili Donji Kornati te jugoistočni dio Dugog otoka ali i zaljev Telašćica, koji je danas dio istoimenog Parka prirode.

S obzirom na malu prosječnu površinu otoka u arhipelagu, ne čudi da se u njemu posebno ističe onaj po kojem je cijelo otočje dobilo ime. Otok Kornat dugačak je 25,2 kilometara, a širok 2,5 kilometara. Površina mu je oko 32,5 četvorna kilometra, a među većim otocima ističu se još i Piškera, Levrnaka, Lavsa i Kurba Vela.

Jedan od najprepoznatljivijih simbola Kornata su kornatske krune, strme litice koje se gotovo okomito uzdižu iz mora. Ovaj jedinstveni prirodni fenomen svrstava se među najatraktivnije prizore hrvatske obale. Posebno je zanimljiv otok Mana, poznat po ostacima filmske scenografije iz 1959. godine, dok se na otoku Levrnaka nalazi uvala Lojena, jedna od rijetkih pješčanih plaža u arhipelagu.

Ljudi su s Kornatima, a i samim otokom Kornatom imali dug, ponekad kompliciran odnos. Na cijelom je otočju, prema posljednjem popisu, tek 14 stanovnika, od čega 7 na Kornatu. Većina je zemlje u vlasništvu žitelja Murtera. Kornati nisu poznati ni po bujnoj vegetaciji. Oni su carstvo pašnjaka i kamenjara, a samo se na sjeveroistočnoj strani tog otoka još nalaze stabla crnike. Nije uvijek bilo tako… Kamenjar je posljedica ljudskog djelovanja.

Spomenik djelovanju ljudi i pokušaju da ukrote tamošnju prirodu su i tamošnji suhozidi. Često se protežu od obale do obale otoka. Te granice između posjeda trebale su biti dovoljno široke da izdrže jak vjetar. S druge strane, i dovoljno visoke da ih ovce ne mogu preskočiti. Samo na otoku Kornatu podignuto je oko 260 kilometara suhozida. U cijelom nacionalnom parku taj je broj još veći i penje se do 330 kilometara.

Do Kornata nije jednostavno doći, ne možete samo doći na ulaz, kupiti kartu i ušetati. Za zaista doživjeti njihovu ljepotu treba vam brod. Ako ga, kao i većina, nemate i niste nautičar, dobra je vijest da se s Murtera, ali i drugih mjesta u Šibeniku i okolici, organiziraju brodski izleti. Ako vam se ukaže prilika, svakako je iskoristite: plovidba Kornatima, labirintom čudesnih otočića, nešto je što se zauvijek pamti.