U podu male crkve na otoku Krku pronađen je kamen sa stotinu uklesanih riječi. Ispisao je hrvatsku povijest

Gotovo dva metra široka i oko 800 kilograma teška, s 13 redaka glagoljičnog teksta uklesanog prije više od devet stoljeća, Bašćanska ploča jedan je od najvažnijih spomenika hrvatske povijesti, jezika i pismenosti, a njezina priča počinje na otoku Krku, u Jurandvoru nedaleko od Baške. Upravo ondje, u crkvi svete Lucije, 1851. skrenuta je pozornost na ono što će postati svojevrsni krsni list hrvatskog naroda. Tijekom 2026. navršava se 175 godina od otkrića Bašćanske ploče, uz koju se veže i zanimljiv detalj koji je mnogima možda i dan-danas nepoznat. Iako je pronađena u crkvenom podu, ondje joj izvorno uopće nije bilo mjesto!

Jurandvor na jugoistoku Krka poznat je po ranoromaničkoj crkvi sv. Lucije, podignutoj oko 1100. godine na prostoru nekadašnjeg benediktinskog samostana. Bašćanska ploča također je nastala oko 1100., a izrađena je od vapnenca. Visoka je 99,5 cm i debela između 7,5 i devet centimetara. Na njezinoj površini uklesano je gotovo stotinu riječi raspoređenih u 13 redaka, a gornji rub krase joj ornamenti s motivima vitica i lišća.

No ono što danas poznajemo kao Bašćansku ploču prvotno nije bilo samostalan kameni spomenik, nego dio oltarne pregrade, tj. kamene konstrukcije koja je u benediktinskoj crkvi sv. Lucije odvajala prostor za redovnike i svećenstvo od dijela u kojem su boravili vjernici.

Tek je kasnije, vjerojatno tijekom 15. stoljeća, ugrađena u crkveni pod, što je, nažalost, pridonijelo njezinom oštećenju pa su uklesana slova s vremenom postala djelomično izlizana i teško čitljiva. No zašto je ovaj spomenik toliko važan? Odgovor se krije u tekstu pisanom glagoljicom, koja predstavlja prijelaz između starije oble i mlađe uglate glagoljice.

Bašćanska ploča jedan je od najstarijih i najdragocjenijih spomenika hrvatske pismenosti: na njoj se, naime, prvi put na hrvatskom jeziku spominje hrvatsko ime. Među uklesanim riječima nalaze se i one koje u suvremenom hrvatskom glase ”Zvonimir, kralj hrvatski”.

Prvi dio teksta donosi zapis opata Držihe o Zvonimiru koji je zemljište darovao crkvi sv. Lucije, dok u drugom opat Dobrovit navodi da je sa svojih devetero redovničke braće sagradio crkvu u vrijeme kneza Kosmata. Zahvaljujući tim zapisima Bašćanska ploča nije samo jezični spomenik, nego i važno povijesno svjedočanstvo o hrvatskom kraljevstvu, crkvenim posjedima i društvenim odnosima na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće.

Iako je stoljećima bila dio crkve, na povijesnu vrijednost Bašćanske ploče pozornost je skrenuta tek sredinom 19. stoljeća. Prema Turističkoj zajednici općine Baška, za njezino otkriće posebno je zaslužan župnik Petar Dorčić, na čiji je poticaj 1851. prepoznata važnost kamenog natpisa.

Domaći svećenici na ploču su upozorili povjesničara Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji ju je zatekao u crkvenom podu. Deset godina poslije, 1861., Ivan Črnčić pronašao ju je u pokrajnjoj kapeli Gospe Ružarice, kamo je u međuvremenu premještena. Ploča je tijekom vremena pretrpjela znatna oštećenja. Bila je prelomljena na tri dijela, a kako bi se sačuvala, učvršćena je željeznim obručem. Trebalo joj je pronaći sigurnije mjesto.

Godine 1934. napokon je donesena odluka o premještanju Bašćanske ploče u glavni grad Zagreb, u tadašnju Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, današnji HAZU. Ploču su u Krku 30. kolovoza 1934. preuzeli jezikoslovac Stjepan Ivšić i povjesničar umjetnosti Dragutin Kniewald. U Zagreb je stigla sljedećeg dana, teretnim automobilom sa Sušaka u Rijeci. Izvorna Bašćanska ploča i danas se čuva u palači HAZU-a, dok se u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru nalazi njezina replika.