Samostan star 1000 godina visi nad provalijom i izgleda kao da izrasta iz stijene: nekad je bio hotel i sklonište

Uvijek zanimljiva Barcelona svake godine privuče i do 30 milijuna turista, a kako i ne bi: veličanstvena Sagrada Família, nadrealna Gaudíjeva arhitektura, šareni Park Güell, neumorna energija La Ramble, tajnovite uličice Gotičke četvrti, vrhunska umjetnost, živahne plaže i gastronomske čarolije tek su dio onoga čime katalonska prijestolnica osvaja na prvi pogled. No za još jedno čudo vrijedno divljenja valja se zaputiti 50-ak kilometara od samog grada, gdje će vas dočekati crkva uklesana u živu stijenu i smještena tik uz provaliju u koju se ruše spektakularni slapovi.

Njezino ime je Sant Miquel del Fai i nalazi se u općini Bigues i Riells del Fai, nedaleko od gradića Sant Feliu de Codines, u planinskom području Cingles de Bertí. Nekadašnji benediktinski samostan danas je dio zaštićenog prirodnog prostora u kojem se srednjovjekovna arhitektura stapa s impresivnim liticama, špiljama i vodopadima. Posebno se ističe crkva sv. Mihaela, koja je izgrađena u prirodnoj šupljini stijene.

No za razliku od klasičnih crkava, ova nema uobičajeni krov: svod joj je masivna litica pa čitava građevina izgleda kao da se prirodno stopila s okolišem. Na ulazu se ističe romanički luk sa stupovima i kapitelima na kojima su isklesani biljni motivi, dok se u unutrašnjosti nalaze stare nadgrobne ploče, grobnice redovnika i ostaci crkvenog inventara.

Vjeruje se da su se poganski obredi u ovim šupljinama održavali i prije dolaska kršćanstva, a najstariji pisani tragovi o vjerskim građevinama na ovom području potječu još iz 9. stoljeća. Priča o Sant Miquel del Faiju neraskidivo je vezana uz plemića Gombaua de Besora, gospodara obližnjeg dvorca Montbui, koji je u 11. stoljeću utemeljio benediktinski samostan, da bi ga 1042. godine povezao s moćnom opatijom Saint-Victor iz Marseillea u susjednoj Francuskoj.

Ipak, velika redovnička zajednica ondje nikad nije zaživjela: samostan je uglavnom brojao tek pet ili šest redovnika, a u 14. stoljeću taj broj smanjio se na svega trojicu. Redovnički život s vremenom je sve više zamirao pa je čitav kompleks u 16. stoljeću prešao pod upravu biskupije u Gironi.

Nakon zatvaranja samostana u 19. stoljeću, sve je prešlo u privatno vlasništvo i postupno se pretvorilo u popularno izletište. Prekretnica je bila 1875. godina, kad je uređena pristupna cesta pa se organiziranim prijevozom iz Barcelone do ovog neobičnog mjesta moglo stići za samo dva sata. Nekadašnje samostanske prostorije, uključujući i elegantnu gotičku kuću priora iz 15. stoljeća, dobile su novu namjenu: u njima su otvoreni hotel i restoran pa su posjetitelji mogli prenoćiti, uživati u dobroj hrani te impresivnom pogledu na kanjon i slapove.

Tijekom Španjolskog građanskog rata, koji je započeo 1936., crkveni prostori dobili su praktičnu namjenu: postali su skladišta i skloništa, a pojedini dijelovi služili su čak i za smještaj stoke. Turizam je ponovno procvjetao krajem 1950-ih pa su se u narednim desetljećima ondje redovito organizirala vjenčanja, svečanosti i brojna druga slavlja.

Posebnu čar Sant Miquel del Faiju daje spektakularna priroda koja ga okružuje. Rijeke Tenes i Rossinyol tisućljećima su oblikovale vapnenačke stijene, stvarajući duboke usjeke, jezerca, tajnovite špilje i slapove visoke više od 100 metara. Posebno je impresivan slap rijeke Tenes, koji se obrušava u dolinu, a najljepši je nakon obilnih kiša. Iza njegove vodene zavjese prolazi staza s koje puca divan pogled na kanjon, no imajte na umu da njezina dostupnost ovisi o vremenskim i sigurnosnim uvjetima. Ondje se nalaze i dvije zanimljive špilje: Sant Miquel i Les Tosques.

Sant Miquel del Fai danas je odličan izbor za jednodnevni izlet iz Barcelone. Ulaz je besplatan, no posjet treba rezervirati putem interneta, a dolazite li automobilom, isto vrijedi i za parkiralište. Radno vrijeme mijenja se ovisno o godišnjem dobu pa prije polaska na službenoj stranici provjerite aktualne informacije, osobito dostupnost staza i špilja, kako biste ovaj neobični spoj povijesti i prirode mogli doživjeti u punom sjaju.