Najpopularnija staza na Sljemenu je ružna, strma i prenapučena. Ipak, obožavam je i stalno joj se vraćam

Nedjeljom je to možda i najprometnijih 4 i pol kilometra u Zagrebu. Pretjerujem, znam, vjerojatno je gužva i u Maksimiru i na Jarunu, možda i u Bogovićevoj, ne bih znala, ali tamo su staze šire pa drugih posjetitelja nisi toliko svjestan. Bikčevićeva staza na Medvednici najpoznatiji je i najpopularniji put prema vrhu te planine. Štoviše, puno ljudi kad kaže „idemo na Sljeme“ misli zapravo na uspon Bikčevićevom, iako je na toj planini uz nju još više od 70 uređenih planinarskih staza. I sama sam redovito na toj stazi, nekad mi se čini da bih je mogla proći i žmirećki, a zapravo mi, iskreno, uopće nije lijepa ni ugodna.

Bikčevićeva staza ime je staze broj 18 na Medvednici, djelomično i staze 19 s kojom se u jednom dijelu preklapa. Formalno, kreće od Tunela Sljeme i duga je nešto manje od 6 kilometara, ali u praksi, većina ljudi koji dolaze automobilom parkira u ulici Bliznec i tamo kreće na stazu. Na tom dijelu staje i autobus s Mihaljevca, a od te točke do odredišta, planinarskog doma Ivan Pačkovski, popularne Puntijarke, ima oko 4500 metara spomenutih na početku teksta.

Bikčevićeva staza nosi ime po Tomislavu Bikčeviću, šumarskom inženjeru iz Slavonije koji ju je osmislio i zaslužan je za njezino projektiranje. Ostalo je zabilježeno i da su većinu radova na stazi odradili ljudi iz obližnjeg podsljemenskog naselja Gračani. Postoji zabuna oko toga koji je službeni broj Bikčevićeve staze, je li to 18 ili 19, ali posjetiteljima te formalnosti većinom nisu bitne: lokacija je jasna, obilježena tablom, a može se pronaći i na Google kartama.

Početak je obilježen tablom s imenom i nekoliko osnovnih informacija. Staza kreće blago, a nakon otprilike kilometar stiže se do izvora vode. Planinari je redovito piju i pune boce, no treba znati da se njezina zdravstvena ispravnost ne kontrolira pa je konzumirate na vlastitu odgovornost. Put se nastavlja do odmorišta Njivice, koje se nalazi taman na pola puta prema Puntijarki.

Tu su postavljene klupice i sjenica za odmor, a odvajaju se i staze za druge smjerove. Nakon Njivica put postaje još malo strmiji i na drugu ćete polovicu vjerojatno utrošiti više vremena nego na prvu, a moguće da će vam trebati i više pauza. Prosječan nagib staze je 14 posto, ali na nekim dijelovima, pogotovo pri kraju, prelazi i 20 posto pa je onima sa slabijom kondicijom obično prilično zahtjevna. Od početka do Puntijarke svladava se 627 metara nadmorske visine, što nije malo.

Bikčevićeva staza definitivno ne spada među ljepše na Medvednici. Cijela je šumi pa se ne otvaraju se nikakvi lijepi pogledi, na tlu je korijenje, a na dijelovima i kamenje pa treba paziti kud se staje, u zadnje vrijeme dosta je izvaljenih stabala. Uz sve to, nije baš ni lagana. Štoviše, od najpopularnijih staza na Medvednici, u koje bih ubrojila i Leustekovu (staza 14), stazu Miroslavec (staza broj 13) ili onu koja povezuje Mikuliće i Risnjak (staza 9), Bikčevićeva je definitivno najteža jer svladava najviše uspona.

Pa ipak, puno je razloga za popularnost Bikče. Prvi je upravo dostupnost automobilom ili javnim prijevozom. Drugi je samo odredište na kraju staze: Puntijarka je najveći i jedan od omiljenih domova na Sljemenu koji je otvoren od srijede do nedjelje. Treći razlog je onaj zbog kojeg joj se ja neprestano vraćam, iako joj svašta imam za prigovoriti: staza je idealna za trening, da vidite „gdje ste“ s kondicijom, ali i da je popravite. Nakon uspona i odmora na Puntijarki, od nje je jednostavno nastaviti šetnju grebenom Medvednice, popeti se sve do tornja, spustiti do Runolista… Glavni uspon ste obavili, dalje je sve samo uživanje.

Još jedan razlog zbog kojeg je Bikčevićeva staza svakog vikenda prepuna ljudi je, čini mi se, i neinformiranost. Mnogi, a u to sam se uvjerila više puta, misle da je to jedini put na Sljeme pa idu na Bikču s malom djecom ili u slabijoj kondiciji. Vjerujem da bi na drugim stazama, poput Leustekove ili one do Kraljičinog zdenca, više uživali, a jednako su dostupne.

Teško je reći koliko vremena treba predvidjeti za uspon Bikčevićevom stazom jer to uvelike ovisi o fizičkoj spremnosti. Prosječnim planinarima treba oko sat i 15 minuta do sat i pol, službeni putokaz navodi sat i 45, a neiskusnijima i nespremnima trebat će i dva. Sportaši je bez problema prolaze za manje od sat vremena. Vole je i trkači, koji i drže impresivne rekorde. Ženski rekord je 26:04, a muški 25:38, ali ne zamarajte se time, vi u tom vremenu vjerojatno nećete stići ni do Njivica.

Ako planirate uspon na Sljeme i vaš je izbor Bikčevićeva staza, imajte na umu nekoliko stvari. Vikendom, a posebno nedjeljom, u prijepodnevnim je satima teško pronaći parking odmah kod staze pa ćete auto vjerojatno ostaviti nešto dalje. Ako imate priliku, krenite na stazu radnim danom, subotom ili u poslijepodnevnim satima. Da, možete je prijeći i u običnim tenisicama, ali sigurniji ćete biti u gojzericama, posebice ako je put vlažan od kiše prethodnih dana. Ponedjeljkom i utorkom Puntijarka ne radi pa se tim danima bolje opremite, a ostalim danima možete računati na piće i hranu u domu. I ako niste u dobroj kondiciji, naoružajte se strpljenjem, radite dovoljno pauza i uživajte: cilj neće nikamo pobjeći. I možda za prvi uspon na Sljeme ipak izaberite neku lakšu stazu. Bikča će vas uvijek čekati.