Baka od 90 godina desetljećima je oslikavala kuće u svom selu i pretvorila ga u mjesto u koje se dolazi iz cijelog svijeta

Pokrajina Južna Moravska u Češkoj Republici svakog prolaznika obično zadrži svojim vinom. Vinogradi se spuštaju prema Hodonínu, ceste vijugaju kroz mala sela, a putnici tu uglavnom traže mračne podrume, komad domaćeg kruha i nastavljaju dalje prema slovačkoj granici. Među tim selima smjestila se i Louka, čije su fotografije prije nekoliko godina obišle svijet, ali ne zbog vina, nego zbog neobičnog izgleda pročelja na seoskim kućama. Selo je dovoljno malo da se prijeđe pješice u desetak minuta, a svoju slavu, koja je nešto dugotrajnija od tih par minuta, zahvaljuje neumornoj volji jedne bake od 90 godina.

Anežka Kašpárková cijeli je svoj radni vijek provela u poljoprivredi, u polju i među sadnicama, a u mirovinu je otišla potkraj osamdesetih. Upravo je tada više vremena mogla posvetiti vještini koja u ovom dijelu Moravske ima dugu tradiciju. U etnografskoj regiji kojoj Louka pripada, žene koje slikaju ornamente zovu se malérečke. Zanat se prenosio s jedne na drugu, usmeno i praktično, otprilike onako kako se prenose recepti za kolače. Kašpárková ga je preuzela od seoske slikarice Manákove i nastavila ondje gdje je ova stala, najprije na tanjurima i pisanicama, poslije na fasadama.

Najvažnije platno čekalo ju je uz seosku cestu. Ondje stoji kapela iz 18. stoljeća, podignuta u vrijeme rekatolizacije, koju mještani održavaju sami, svojim rukama i svojim rasporedom. Svake druge godine zid se okreči u bijelo, a onda slijedi onaj drugi dio posla, zbog kojega su fotografije te kapele poslije obišle svijet: cvjetovi, srca i vitice u ultramarin plavoj, slikani izravno na svježe vapno.

Boja je uvijek bila ista. Ultramarin plava snažno se ističe na bijeloj vapnenoj podlozi i odmah privlači pozornost. Ista se plava u Moravskoj stoljećima nanosila oko prozorskih okvira, na dovratke i na podnožje kuće, kao znak da je ukućanima stalo do dojma koji ulica ostavlja. Kod Kašpárkove se ta tradicija pretvorila u desetljećima ponavljan ritual.

Radila je jednim malim kistom, bez unaprijed iscrtanog predloška, a kompozicija je nastajala u hodu, potez po potez. Motiv bi izašao iz ruke i pamćenja u obliku koji bi se toga jutra sam složio, pa je svaka obnova zapravo bila nova slika. Ukrašavanje kapele trajalo je nekoliko dana, a Kašpárková je sate provodila na skeli i ljestvama, slikajući s rukama podignutima iznad glave. U devedesetoj godini ruke su joj drhtale, leđa i noge slali signale, a ona je unatoč svemu ponovno bila u pogonu. O svom je poslu govorila skromno, kao o pomoći svijetu da izgleda ljepše.

Upravo je taj prizor starice na skeli, s kistom u ruci i plavim ornamentima koji su rasli po bijelom zidu, Louku iznio daleko izvan granica Moravske. Fotografije s njezina posljednjeg oslikavanja kapele proširile su se internetom i pretvorile devedesetogodišnju umirovljenicu iz sela od nekoliko stotina stanovnika u sinonim za priču o upornosti i ljepoti malih stvari. Prema Češkoj televiziji, upravo su tada nastale snimke koje su kružile mrežama. Anežka Kašpárková umrla je u ožujku 2018.

Njezina smrt, međutim, nije značila i kraj plavih ornamenata. Kapela je i dalje mjesto oko kojega se selo okuplja. Marie Jagošová, nećakinja pokojne slikarice, objašnjava da je kapela u Louki starija od crkve i da su se mještani stoljećima molili upravo ondje. Zato pitanje tko će nastaviti oslikavati njezine zidove za selo nije bilo samo estetsko.

Još prije Anežkine smrti u selu su počeli tražiti nekoga tko će preuzeti kist. Javila se upravo Jagošová. Slika u slobodno vrijeme, volonterski, i na fasadi je dosad izvela desetke ornamenata tipičnih za ovaj kraj. Kada je prvi put stala na skelu, mještanima je prizor bio dobro poznat: na istom su mjestu pola stoljeća gledali njezinu tetu.

Louka pritom nije jedino europsko selo u kojem je oslikavanje kuća preraslo u lokalni identitet. Slične zidove imamo priliku vidjeti i u poljskom Zalipiu, gdje su cvjetne girlande s vremenom prekrile kuće, mostove, pseće kućice i unutrašnjost crkve. Louka je ostala suzdržanija, uz jednu jedinu boju i tradiciju koja prelazi iz jednih ruku u druge.