Nevjerojatno otočje prepuno života pomoglo je čovječanstvu otkriti tajnu evolucije i prvo je dobro ikad proglašeno svjetskom baštinom

Divlji je to komadić kopna u plavom beskraju na kojem, poput nekih gangstera-čuvara toplinu sunca upijaju morske iguane, ‘naoružane’ šiljcima i stavom mirno, odmarajući se od napornog obroka – čupkanja morskih algi. Čine to prkoseći snažnim morskim strujama, a žeđ utažuju ispijanjem upravo te, slane morske vode s kojom vode svakodnevnu bitku. Vrsni su to plivači, zvani ‘tamni vragovi’, po nekima najružnije životinje na svijetu, no savršeno prilagođene životu na jednom od najslavnijih otočja na svijetu – Galapagosu.

Malo je otočja čije je imao tako zvučno, tako slavno, tako dubinski povezano s razumijevanjem našeg postojanja. Otočje Galapagos, taj vulkanski arhipelag, zauvijek je, samim svojim postojanjem i otkrivanjem ključa postanka onima koji su znali promatrati i iščitati, zauvijek promijenio način na koji doživljavamo svijet. Spomenute iguane, divovske kornjače, različite vrste ptica bili su ključni tragovi najveće prirodne zagonetke.

Otočje Galapagos, čiji je službeni naziv Archipiélago de Colón, nalazi se u Tihom oceanu, a od obale Ekvadora, u sklopu čijih se granica nalazi, dijeli 972 kilometara. Sastoji se od 13 velikih otoka, 17 manjih i najmanje 40 hridi, a ukupne je površine oko devet tisuća kilometara. Neki od tamošnjih otoka u biti su vrhovi i do tri tisuće metara visokih vulkana, ‘izraslih’ iz morskog dna.

Obale arhipelaga oplahuju čak tri morske struje – ekvatorska protustruja, sjevernopacifička struja i južna ekvatorska struja. I upravo one ga, među ostalim, čine tako posebnim. Morske struje i njihovo miješanje utječu na to da je otočje Galapagos i mjesto susreta mnogih drugih životinjskih vrsta, osim tamošnjih svjetski slavnih endema, te okupljalište i morskih pasa te kitova. Zahvaljujući miješanju i djelovanju tih struja, i hlađenju površinskog sloja vode, otočje spada među najhladnija područja na ekvatoru.

Otočje Galapagos, ima dugu povijest. Povijesni zapisi govore o tome da su otočje još davno naseljavali autohtoni južnoamerički narod, a prvi Europljanin koji je stigao na njega bio je Tomas de Berlanga, španjolski biskup. Tamo je 1535. godine zalutao, donijeli su ga jaki vjetrovi. Na nekom zemljovidu arhipelag je prvi put ucrtan 1570. godine, pod imenom Insulae de los Galopegos, odnosno ‘Otočje kornjača’. Jedno je vrijeme otočje služilo i kao sklonište gusarima, a Ekvador ga je pripojio 1832. godine. Ekvadorske vlasti prvo su na njega poslale zatvorenike. Zatim su došli obrtnici i poljoprivrednici. A s vremenom i turisti…

Naime, glas o tom doista posebnom otočju čuo se daleko i glasno. Iako je u prvu znanstvenu misiju na Otočje Galapagos otišao 1790. godine sicilijanski pomorac Alessandro Malaspina, otočje će ući u povijest tek dolaskom britanskom istraživačkog broda Beagle 1835. godine. Naime, na njemu je bio i Charles Darwin koji je, promatrajući tamošnje životinjske vrste, to glavno bogatstvo otočja – i to kako se one razlikuju od otoka do otoka – skupio znanja koja će objediniti u teoriji evolucije. Na 100. obljetnicu izlaska njegove knjige Podrijetlo vrsta, dakle 1959. godine, otočje je, odnosno 95 posto njegove površine, proglašeno i nacionalnom parkom i morskim rezervatom biosfere.

A onda su se lovorike, kojima su se priznavali posebnost i značaj tog otoka, samo zaredale. Upravo je otočje Galapagos bilo prvo dobro koje je uvršteno na Popis svjetske baštine UNESCO-a u drugoj polovici 1970-ih godina. Nazvali su ga tada ‘živi muzej evolucije’. Godine 1986. proglašen je i pomorskim rezervatom ukupne površine 70 tisuća kilometara, a 1990. godine i rezervatom kitova.

Najveći otok arhipelaga zove se Isabela. Ima oblik morskog konjica, dugačak je 100 kilometara, a visok 1707 metara. Osim njega, još su četiri naseljena – Santa Cruz, Floreana, Baltra i San Cristobal. Upravo na ovom potonjem, koji je najnaseljeniji, nalazi se i glavni grad otočja Puerto Bakveriso Moreno. Otočje je, isto tako, i dalje vulkansko aktivno. Jedan vulkan nalazi se na otoku Fernandini, dok se Isabela može pohvaliti s čak pet aktivnih.

Na otočju općenito gledano stalno živi oko 25 tisuća ljudi. No, što se tiče ljudi, to je tek ‘santa leda’. Turizam koji je tamo dobrano procvao, dovlači na njega i mnoštvo radnika u tom sektoru. Taj je pritisak počela osjećati i sama priroda pa je otočje čak bilo stavljeno na popis ugrožene svjetske baštine. No, onda su ekvadorske vlasti postrožile zakone, primjerice oko gradnje, te je otočje maknuto s tog popisa.

Što se tiče tamošnjih endemskih vrsta, one svoje postojanje duguju, među ostalim, razlikama u samim otocima. U endeme spadaju sve tamošnje vrste reptila, osim dviju vrsta morskih kornjača. A upravo su kornjače jedni od najslavnijih stanovnika – i to galapagoška kornjača, s 11 podvrsta na 11 različitih otoka. Tu su i slavne iguane, galapagoška kopnena i morska, ali i 36 endemskih vrsta ptica, od toga 13 vrsta Darwinovih zeba, te galapagoški pingvin i škanjac. I mnoge druge koje nastanjuju otočje Galapagos.