Ova su područja u Hrvatskoj zaštićenija od Plitvičkih jezera, Brijuna, Kornata, Krke i drugih nacionalnih parkova! Evo po čemu su toliko posebna

Hrvatska je mjesto nevjerojatne prirode, nešto po čemu smo poznati u cijelom svijetu, nešto zbog čega, svaki puta kada pričamo s nekim strancem koji ju je posjetio, prva riječ uvijek bude ‘beautiful’, odnosno u prijevodu ‘lijepa’. Kako bi se ta ljepota sačuvala ona podliježe i određenim zakonskim zaštitama. Mnogi misle da su nacionalni parkovi, kojih ima 8, najviši stupanj zaštite, ali ima i viša razina. Najstrože su zaštićeni strogi rezervati prirode. Takvih – istinskih oaza divljine – u Hrvatskoj imamo dva, a u ovom vas članku vodimo upravo u njih!

Strogi rezervat jedan je od devet vrsta zaštićenih područja u Hrvatskoj. To su redom, osim strogog rezervata, nacionalni park, posebni rezervat, park prirode, kojih imamo 12, regionalni park, spomenik prirode, značajni krajobraz, park-šuma te spomenik parkovne arhitekture. Zakonom o zaštiti prirode u Hrvatskoj, navodi HAOP, zaštićeno je ukupno 410 područja, ukupne površine 819378,48 hektara, što bi značilo da je pod zaštitom 9,3 posto ukupnog teritorija naše zemlje. Strogi rezervati prirode su, dakle, naiskonskije oaze ljepote, a imamo ih dva: to su Hajdučki i Rožanski kukovi te Bijele i Samarske stijene.

No, što je to uopće strogi rezervat? Prema definiciji koja, primjerice, stoji na stranici Ministarstva gospodarstva, to su “područja kopna i/ili mora s neizmijenjenom ili neznatno izmijenjenom sveukupnom prirodom, a namijenjena isključivo očuvanju izvorne prirode. U strogom rezervatu zabranjene su gospodarske i druge djelatnosti, ali se može dopustiti posjećivanje, istraživanje i praćenje stanja prirode”. Institucija strogog rezervata predstavlja najviši stupanj zaštite.

Strogi rezervat Bijele i Samarske stijene nalazi se u središtu planinskog lanca Velika kapela, jugoistočno od Mrkoplja. Bijele stijene pružaju se u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Sjeverni dio Samarskih stijena pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok, a južni dio sjever-jug. Bijele i Samarske stijene dijeli dolina Crna Draga, a statusom strogom rezervata zaštićene su 1985. godine, s time da su još 1928. godine na godina dana bile proglašene nacionalnim parkom.

Rezervat se prostire na površini od 1175 hektara, a mjesto je to najrazličitijih krških oblika – od tornjeva i litica do pukotina i ponikvi, a sve okruženo i prekriveno zelenilom šuma bukve, jele i smreke. Impresivne snježnobijele formacije stijena, primjerice u obliku šiljaka, povremeno se dižu i do 50 metara visoko u zrak, a dijele ih neprohodne provalije. Vrh Bijelih stijena broji 1335 metara, dok su Samarske nešto niže, 1302 metara.

Neke od tamošnjih formacija doista su upečatljive. Primjerice, Prsti koji se nalaze ispod najvišeg vrha Bijelih stijena. Riječ je o pet šiljaka koje su nekada nazivali i Fratri ili pak Vuci. Pamtljiv je i dolac s ‘kapelicom’, koji sa svih strana zatvaraju okomite stijene visoke nekoliko desetaka metara, a u koji se ulazi kroz prolaz u stijeni nazvan Slonova brada. Tu je i Vihoraški put, planinarska staza koja spaja Bijele i Samarske stijene, a koju prati glas jedne od najtežih u Hrvatskoj…

Samarske stijene sastoje se dakle od dvije skupine stijena, od kojih je ona južna, s orijentacijom sjever-jug, niža. U odnosu na Bijele stijene, Samarske su niže i gromadne. Kao utočište za planinare ističe se Ratkovo sklonište, brvnara ‘utaknuta’ u polušpilju ispod okomite stijene. Planinarski putevi prema Bijelim i Samarskim stijenama vode s tzv. Begove staze, a Jasenak i Mrkopalj, odnosno Tuk, slove kao baze za polazak. Područje, iako sve popularnije, i dalje je, zbog svoje zahtjevnosti, ipak ‘rezervirano’ prvenstveno za planinare.

Istinsko čudo prirode su i Hajdučki i Rožanski kukovi, skupina stjenovitih velebitskih vrhova koji se nalaze u sklopu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, najmlađeg parka te vrste u našoj zemlji, i to na njegovu sjevernom dijelu. Kao strogi rezervat područje kukova zaštićeno je još 1969. godine, a prostire se na površini od 1220 hektara. Riječ je o jednom od najneprohodnijih područja Velebita, domu nekih od najvećih vertikala na svijetu te stjenovitih gromada visokih i do 200 metara, kroz koje dijelom prolazi i slavna Premužićeva staza, jedna od najpopularnijih u Hrvatskoj.

Hajdučke i Rožanske kukove odvajaju Lubenovačka vrata. U skupini Hajdučkih kukova, najviše se ističu Golubić, Begovački kuk, Jarekovački kuk, Pavića kuk i Duića kuk. Najviši među njima je, s 1658 metara, Golubić, dok se ostali kreću od oko 1300 do 1460 metara nadmorske visine. Rožanski su pak još viši – uzdižu se iznad 1600 metara. Krajačeva kuk je ‘prvak’, sa svojih 1690 metara nadmorske visine, no i ostali ne zaostaju – Vratarski kuk (1678 metara), Gromovača (1675 metara), Crikvena (1641 metara)…

Područje strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi raj je za speleologe, kao uostalom i cijeli nacionalni park u sklopu kojeg se nalaze, a u kojem je otkriveno više od 600 speleoloških objekata, od toga najmanje 95 posto jama. Po svojim jamama poznat je i strogi rezervat – tamo se nalaze čak četiri jame dublje od 1000 metara: jamski sustav Lukina jama–Trojama, Nedam, Slovačka jama i Velebita.

Među njima jedna je posebno slavna – jamski sustav Lukina jama na Hajdučkim kukovima, najdublja jama u Hrvatskoj. Ulaz u nju nalazi se na 1438 metara nadmorske visine, a istražena je do dubine od čak 1431 metra. Upravo je 1994. godine u njoj otkrivena i velebitska pijavica.