Znate li što je suvara? Ovaj jedinstveni objekt simbol je istočne Hrvatske, a krasi i grb malenog grada u blizini Osijeka

Neka mjesta i dalje ponosno čuvaju sjećanja na nekadašnja, minula vremena, a grad Otok na istoku naše zemlje, koji često dolazi uz oznaku ‘najmlađi grad u Hrvatskoj’, jedno je od takvih. Naime, u tom gradu nalazi se jedan posve jedinstveni objekt, na kojeg nećete naići nigdje drugdje u Hrvatskoj. On se zove suvara, a plijeni pažnju kako svojim izgledom, tako i pričom.

No, što je uopće suvara? Prema definiciji, koju možemo pronaći na stranicama samog grada Otoka, a koji se toliko ponosi tim zdanjem da ona krasi i njegov grb, suvara je mlin na suhom koji su u prošlosti pokretali volovi ili krave, a ponajviše konji, a služila je za mljevenje žitarica kao što su kukuruz, ječam, pšenica i zob. U suvari se mljela i sol.

Otočka suvara je doista posebno zdanje. Svjetski je raritet, hvale se, a registrirana je i kao spomenik najviše kulturne vrijednosti još 1972. godine. Zahvaljujući njoj Otok je dobio status etno muzeja na otvorenom, a ova otočka suvara, koja datira iz 19. stoljeća, jedini je obnovljeni i očuvani objekt te vrste u Hrvatskoj, ali i šire, u jugoistočnoj Europi.

Povijest suvara u otočkom kraju veže se uz 18. stoljeće. Naime, još je, navode dalje, i Marija Terezija uredbom iz 1751. godine poticala njihovu izgradnju jer su bile praktičnije od vodenica, koje su onemogućavale nesmetanu poplavu ili pak zaštitu od poplava, a koje bi zimi okivao led, a u proljeće i jesen blato… S druge strane, suvare su nicale u naseljima i u njima se moglo mljeti u svako doba godine.

Gradile bi ih kućne zadruge ili pak više takvih zadruga, obično imućnije, a raspored korištenja mlina utvrđivao se sukladno doprinosu u gradnji. Većinom su se radile od hrasta te bile pokrivene šindrom, trskom ili slamom i ozidane ciglom. Inače, suvara ima tri djela – šatru s pogonskim dijelom, mlinište s prijenosnim mehanizmom i uređajem za mljevenje te priključeni stan mlinara. Šatra, u kojoj se nalazi taj pogonski dio suvare, kružnog je oblika, visoka oko osam i pol metara.

No, glavni dio suvare, ali i njezina pogonskog djela je veliko ‘koleso’, promjera 14 metara, s čije vanjske strane je uglavljeno 520 drvenih klinova. Koleso, koje podsjeća na veliki zupčanik, okretala bi najviše četiri konja, ovisno o tome što se mljelo, a njegovi zupci pokretali bi malo vreteno, a ono pak kamen u mliništu kojim se mljela žitarica. Za rad suvare bio je zadužen suvadžija, koji je živio u kući pripojenoj suvari, a u jedan sat meljave moglo se samljeti i 50 kilograma žitarica. Od te količine, suvadžija bi si uzimao tri posto.

Na području između Save, najduže rijeke u Hrvatskoj, i Bosuta suvare su postojale u nizu mjesta, a u samom Otoku ih je u 18. i 19. stoljeću bilo osam, koje su nazive dobivale po kućnim zadrugama koje su ih gradile ili pak vlasniku zemljišta na kojem su izgrađene: Galovićeva, Pavlovićeva, Đurkinova, Sokalićeva, Matanova, Franjkova, Marinkova i Tomašević ili Klarina suvara. Danas je od svih njih, a iz upotrebe su ih istisnuli električni mlinovi, očuvana jedino Tomašević ili Klarina suvara koja datira iz 1863. godine. Ona je radila sve do sredine 20.stoljeća.