Otok po kojem je najljepši hrvatski arhipelag dobio ime carstvo je pašnjaka i kamenjara, prirodnih fenomena i neobičnih legendi

Mogli bismo ga nazvati zaštitnim znakom, ‘srcem’ jednog od najljepših hrvatskih, usudili bismo se reći čak i svjetskih arhipelaga. Upravo po njemu on je dobio ime, upravo on je najveći otok tog, kako ga nazivaju, kamenog biserja Jadrana i Mediterana. Veličanstveni je to Kornat koji plijeni svojom ljepotom, ne ostavlja ravnodušnim, što svojim izgledom, ali i prošlošću, pričom koju priča kroz svoj kamen i svoje suhozide, ali i nevjerojatne prirodne formacije…

Otok Kornat ‘gigant’ je kornatskog arhipelaga, najrazvedenijeg arhipelaga na Jadranu. Sastoji se od oko 150 otoka na površini od 320 kilometara četvornih. Upravo oni čine 12 posto hrvatskih otoka, i jedan posto hrvatskog mora, no područje arhipelaga dom je i istoimenog nacionalnog parka. On je proglašen još 1980. godine, no nešto je manje površine: obuhvaća 20 kilometara četvornih te 89 otoka, otočića i hridi.

Prosječna površina otoka u kornatskom arhipelagu iznosi 0,5 kilometara četvornih. Stoga ne čudi da Kornat iskače svojim dimenzijama. Dugačak je 25,2 kilometara, a širok 2,5 kilometara. Navodno je i on, kao i svi drugi tamošnji otok, nastao iz stijena koje su ostale Bogu nakon što je završio stvaranje svijeta. Bacio ih je u more, pogledao i, kaže priča, shvatio da tu nema ništa za popravljati. I nema. Kornat sam po sebi, kao i njegova obitelj koja po njemu nosi ime doista izgleda kao morski raj.

No, ljudi su s Kornatima, ali i samim Kornatom imali dug, ponekad kompliciran odnos. Na Kornatu, čija je površina oko 32,44 kilometara četvornih, mogu se prebrojati na prste. Kornati nisu poznati ni po bujnoj vegetaciji. Oni su carstvo pašnjaka i kamenjara, a samo se na sjeveroistočnoj strani tog otoka još nalaze stabla crnike. Nije uvijek bilo tako… Kamenjar je posljedica ljudskog djelovanja.

Spomenik djelovanju ljudi i pokušaju da ukrote tamošnju prirodu svakako su i tamošnji suhozidi. Često se protežu od obale do obale otoka. Te granice između posjeda trebale su biti dovoljno široke da izdrže jak vjetar. S druge strane, i dovoljno visoke da ih ovce ne mogu preskočiti. Samo na otoku Kornatu podignuto je oko 260 kilometara suhozida. U cijelom nacionalnom parku taj je broj još veći i penje se do 330 kilometara. Otok Kornat mjesto je i na kojem se 2007. godine odvila najveća hrvatska vatrogasna tragedija. Na nju i smrt 12 vatrogasaca podsjećaju križevi dugi 25 metara, a široki 15. također izrađeni u suhozidu. Gradilo ih je 2500 ljudi, a gradnja je završila 2010. godine.

No impresivna mreža suhozida nije jedno pamtljivo ljudskih ruku djelo na Kornatu. Jedno stoji tamo gdje je na tom otoku oduvijek bilo najživlje u smislu ljudske aktivnosti, na području polja Tarca. Tamo tako i danas stoji jedna od najočuvanijih utvrda tog tipa, utvrda Tureta koja je pazila na kornatski kanal Ona datira iz 6. stoljeća, a dolazi ‘u paketu’ sa starom bazilikom u 16. stoljeću izgrađenom crkvom sv. Marije koja je i danas mjesto hodočašća.

No, ima na Kornatu i djela koja se pripisuju prirodi, odnosno pravih geoloških fenomena. Jedan od takvih jest Vela ploča ili Magazinova škrila. Taj neobičan lokalitet, odnosno geološka formacija nalazi se ispod Metilne, najvišeg vrha tog otoka visokog 237 metara. Ploča je duga 160 metara, a široka od 63 do 86. Poput dimenzija, upečatljive su i legende koje se vežu uz nju. Prema jednoj, donijele su je vile kako bi im služila kao plesni podij kad je more nemirno. Druga kaže da je ploča trebala služiti kao krov na pulskoj Areni, ali da je graditeljima skliznula u more. Na kraju, naravno, pobjeđuje znanost: 11 metara debeli sloj stijena otklizao je u more prije 2400 godina.