U ovoj baroknoj palači u Istri skriva se rudnik dug 150 metara: nekoć je bila dom plemićke obitelji koja ju je nakon rata morala napustiti

Na brežuljku iznad Rapca, u istočnom dijelu čarobne Istre, ponosno leži srednjovjekovni ljepotan Labin. Antički naziv ilirsko-keltskog podrijetla bio mu je Albona ili Alvona, što znači ”grad na brežuljku”, u njemu je rođen Matija Vlačić Ilirik, reformator i suradnik Martina Luthera, a povijest mu je obilježila i bogata rudarska tradicija. Danas se može pohvaliti brojnim galerijama i vrsnim umjetnicima, koji ondje stvaraju i borave tijekom čitave godine. Od mora je udaljen svega tri kilometra, a u labirintu njegovih šarmantnih uličica skriva se i jedna od najljepših zgrada u Labinu, ali i šire, barokna palača Battiala-Lazzarini.

Smještena u starogradskoj jezgri, tik do župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, pozornost plijeni svojim pročeljem intenzivno crvene boje, ali i bogato dekoriranim arhitektonskim elementima. Oni su pak, u vizualno savršenom kontrastu, izrađeni od finog, snježnobijelog kamena.

Na vizualno atraktivnoj fasadi posebno se ističu vrata i prozori u upečatljivoj plavoj nijansi, koji čitavoj zgradi daju još dramatičniji dojam. Palača Battiala-Lazzarini počela se graditi davne 1630. godine, dok joj sama fasada datira s početka 18. stoljeća, tj. dovršena je 1727.

Ovo impresivno zdanje u samom srcu Labina danas ima status spomenika kulture, prostire se na površini od skoro 1000 četvornih metara, a čine ga središnji korpus (proteže se u pravcu sjever – jug) i izduženo pravokutno krilo, koje prati smjer istok – zapad.

Palaču je podignula obitelj Battiala, koja je bila tursko-albanskog podrijetla i imala nekoliko posjeda diljem Istre. U 19. stoljeću Margherita Battiala udala se za Lodovica Lazzarinija, čime je stvoren labinski ogranak obitelji Battiala-Lazzarini. Njihov grb krasili su mitska ptica feniks, simbol besmrtnosti i geslo ”Moriendo renascitur”, tj. ”Umirući se ponovno rađa”.

Što se tiče same loze Lazzarini, ona se još u 14. stoljeću iz Toskane u susjednoj Italiji doselila u Istru, najprije u Pulu, gdje su se bavili bankarstvom. Krajem 15. stoljeća obitelj odlazi u Rijeku, gdje je Alessio Lazzarini 1539. postao kapetan, a kasnije su dobili i titulu baruna.

Posljednji vlasnici ove monumentalne palače bili su trojica braće, Giuseppe (imao je grofovsku titulu i bio gradonačelnik Labina), Nicolò (upravljao je obiteljskim poljoprivrednim posjedima) te Tommaso (liječnik po kojem je čak nazvana i jedna ulica u gradu Labinu).

Nakon Drugog svjetskog rata plemenitaška obitelj Battiala napušta Labin, a njihovo velebno zdanje Battiala-Lazzarini biva nacionalizirano. U njihovoj palači isprva je djelovao učenički internat, ista je kasnije prenamijenjena u stanove, a od 1960. ondje je smješten Narodni muzej grada Labina.

Osim kronološkog pregleda najvažnijih događaja iz bogate povijesti Labinštine, ondje možete vidjeti i repliku rudnika u dužini od 150 metara. Prikaz obuhvaća prugu, vagonete, radilište s primjerima otkopa, transportnu traku, alate, različite naprave i opremu… Važan dio muzeja su i Memorijalna zbirka Matije Vlačića Ilirika te Zbirka sakralnih umjetnina Porečko-pulske biskupije. Nađete li se u Labinu, svakako ga posjetite!