Pomorci su ovu crkvu na vrhu hrvatske planine izgradili prije 700 godina: nosili su sve u rukama i na leđima magaraca

Uspon od Nerezina do vrha sveti Mikula na Lošinju nije dug, traje oko sat i pol, maksimalno dva. Najbolje je krenuti kasnije popodne, pa na vrhu ispratiti sunce koje pada u more, s prekrasnim pogledom na okolne otoke. Upravo zbog te scene, na taj sam se vrh popela već nekoliko puta i sigurno ću ponovo. No prekrasan pogled nije jedino što ovaj planinarski pohod čini zanimljivim. Dodatnu čar svemu daje i crkva svetog Mikule koja na tom vrhu planinare i šetače dočekuje već stoljećima.

Vrh sveti Mikula sa svojih 557 metara nije najviši na Osoršćici, lošinjskoj planini koja privlači ljude iz cijele Hrvatske. Ta titula pripada vrhu Televrin, visokom 588 metara. Ali mnogi upravo njega navode kao najljepšeg. Osoršćica se često spominje kao prva planina na Jadranu koju su otkrili turisti. I to ne bilo koji: na nju se među prvima popeo austrougarski prijestolonasljednik Rudolf II 1887. godine, o čemu piše i Hrvatski planinarski savez. Sjećanje na taj uspon danas čuva Staza princa Rudolfa.

Put od Nerezina do vrha sveti Mikula jedan je od najpopularnijih i najposjećenijih na Osoršćici. Osim pogleda opisanog na početku teksta, dio šarma daje mu upravo crkva svetog Mikule. Crkva je uvijek otvorena. Pruža zaklon od lošeg vremena, bilo da se radi o kiši ili o jakom suncu, a u njoj se nalazi i upisna knjiga. Svakako se isplati zviriti u crkvicu, pogledati njezinu skromnu, ali dostojanstvenu unutrašnjost i ohladiti glavu nakon ljetnog uspona.

Malo, kameno zdanje podignuto je u 14. stoljeću i smatra se jednom od najstarijih očuvanih planinskih kapelica u Hrvatskoj. No brojka koja najviše govori o njoj nije godina gradnje, nego visina na kojoj stoji. Jer sagraditi crkvu na ogoljenom planinskom grebenu u srednjem vijeku značilo je upustiti se u pothvat na granici mogućeg.

Graditelji su imali samo jedno na raspolaganju: kamen s Osoršćice, koji su tesali na licu mjesta. Sav ostali materijal morao se donositi iz podnožja, ručno ili na leđima magaraca, strmim kozjim stazama kojima se i danas hoda s oprezom. Gradilo se debelo i masivno, i to s razlogom. Na grebenu Osoršćice zna puhati jaka bura, pa su zidovi građeni da izdrže te udare. I uspijevaju već sedam stoljeća.

Položaj crkvice odabran je kako bi se vidjela s otvorenog mora. Naime, nisu je podigli ni plemići ni ljudi iz crkve, već lošinjski pomorci i ribari kao zavjet svetom Nikoli, zaštitniku mornara. Mikula je, naime, lokalni, odnosno dijalektalni oblik imena Nikola. S vremenom je kamena crkvica postala prvo što bi vidjeli s mora kad su se vraćali kući s dugih plovidbi.

Osoršćica se povezuje i s legendom od svetom Gaudentu, po kojem je nazvan planinarski dom, ali i jama u kojoj se navodno skrivao nakon što je protjeran iz Osora. Te se dvije lokacije ne nalaze na stazi od Nerezina do svetog Mikule, bliže su Televrinu, ali zanimljivo ih je obići. Upravo je sveti Gaudent, prema legendi, zaslužan za to što na Lošinju i Cresu nema zmija: vjeruje se da ih je on prokleo i da se nikad nisu vratile na otok.

Među povjesničarima i lokalnim stanovništvom dugo je živjela i priča da je crkvica sagrađena na temeljima izgubljenog benediktinskog samostana koji je osnovao sam Gaudencije. Moderna arheološka istraživanja pokazala su da se samostan ipak nalazio na drugoj lokaciji, no mistični status vrha kao drevnog hodočasničkog utočišta nije izblijedio.

Lošinj je otok čistog, ljekovitog zraka, prekrasnog mora, šarmantnih mjesta. Ne čudi što ga mnogi odabiru za odmor i često mu se vraćaju. No mnogi od njih preskaču Osoršćicu jer se boje da će im uspon biti prenaporan, a to je velika šteta. Obujte udobne i čvrste tenisice, u ruksak stavite dovoljno vode i krenite, korak po korak, vlastitim tempom, od Nerezina do vrha Sveti Mikula. Da, možda ćete se malo uspuhati, ali pogled i mir koji će vas tamo dočekati vrijedni su svake kapi znoja.