Proveli smo popodne na osamljenom rtu u Istri kojeg nitko ne posjećuje: doživjeli smo mir netaknute prirode na samo 6 kilometara od gradske vreve

Zacrtana destinacija bio je Medulin. Bez nekog posebnog razloga, odlučili smo posjetiti sam jug istarskog poluotoka. Odavno znamo da Istra nikada ne može biti pogrešna odluka, a kako smo već nekoliko puta posjećivali sjevernu i središnju Istru, ovaj put smo se odlučili za sami jug. Nakon nekoliko sati vožnje od Zagreba stigli smo u Medulin. Međutim, zvijezda našeg izleta na kraju nije bio taj grad, već nerazvikani i usamljeni rt Marlera na kojem smo pronašli mir i bijeg od turističke gužve.

Nekada malo ribarsko selo, Medulin je sada po izgledu daleko od te prošlosti, kako to obično i biva kad zavlada masovni turizam. Stari dio grada, preostale kamene kuće, uske kale i mala crkva na uzvisini kao orijentacijska točka mjesta tipičan su dokaz da se ipak nalazimo na Mediteranu.

Noviji dijelovi grada, šetnica uz obalu i plaže, ostavljaju pak dojam kao da ste ušetali na set nekad popularne serije „Baywatch”, ali u balkanskoj produkciji. U proljeće je grad nešto mirniji pa može biti ugodna prolazna točka, dok se ljeti pretvara u kaotični splet zaglušujuće buke i raznovrsnih mirisa hrane iz puno previše restorana.

Inače razmaženi nestvarnom ljepotom istarskog poluotoka, ovdje smo ostali pomalo razočarani pa smo se odlučili na istraživanje šireg područja, odnosno udaljili smo se od asfalta i upustili se u istraživanje okolne prirode. Osim samog grada Medulina, koji je najpopularnija točka južne Istre, nemoguće je ne znati i za Rt Kamenjak, koji je službeno najjužnija točka poluotoka. O tom rtu puno se priča, turisti su redovno oduševljeni ljepotom krajolika i mistikom koja na njemu vlada, a domaći stanovnici njime se ponose kao majka djetetovim prvim crtežom.

Rt Kamenjak je zaštićeni krajolik s obalom dugom 30 kilometara, a navodno ga godišnje posjeti oko pola milijuna ljudi, neki podaci čak navode i milijun. Mi smo odlučili ostati skeptični dok se sami ne uvjerimo o čemu se radi. Nakon dvadesetak minuta vožnje došli smo do samog ulaza u park Cape Kamenjak gdje se naplaćuje ulaz. Kako biste došli do željene točke u srcu sezone platit ćete 15 eura, a van sezone 10 eura. Naša je preporuka da svakako izbjegavate ovu avanturu u srcu sezone, osim ako imate jako dobre živce, iako ovdje ni u proljeće ne nedostaje ljudi.

Makadamski put, koji bi svakako trebao biti bolje održavan, vodi od glavnog ulaza prema nekoliko lokacija koje, kako smo se konačno sami uvjerili, zaista treba posjetiti barem jednom u životu. Neosporno je da je ljepota krajolika nestvarna, od plaža pa do litica s kojih puca široki pogled na otvoreno more, daleke svjetionike i brodove. Vrlo jednostavno rečeno, to su prizori koji liječe. Ipak, to je i dalje jedna od najpoznatijih lokacija u južnoj Istri, pa mir nije nešto što ćete ovdje pronaći. Nauživali smo se tih čarobnih prizora, pa se ipak okrenuli na „drugu” stranu.

Potreba da pronađemo i otkrijemo mjesta koja oduševljavaju, a koja nisu toliko posjećena ili malo tko zna za njih, najjači je poriv koji imamo na putovanjima. Stoga nismo stali na samo jednom rtu, nego smo odlučili posjetiti i onaj o kojem malo tko priča, a nalazi se na istoj udaljenosti, čak i nešto bliže Medulinu nego Kamenjak. U ovom pokušaju odlučili smo biti nešto odvažniji pa smo unajmili brdske bicikle u gradu i naše je odredište bilo Rt Marlera.

Iskreno, nismo sami otkrili ovo božanstveno mjesto, već nam je lokaciju prišapnuo vlasnik trgovine biciklima. Rt Marlera nije nešto o čemu se oduševljeno priča, nećete čuti da ga previše ljudi spominje i jednako tako, malo se ljudi odluči otići do te lokacije. No nama je vlasnik trgovine preporučio baš njega i morali smo ga poslušati.

Kad lokalni stanovnik nešto preporuči to se ne propušta. Odmah smo krenuli opreznom vožnjom kroz grad, niz cestu prema Ližnjanu i već za otprilike pola sata bili na željenoj destinaciji. Ovaj zaboravljeni komad obale bio je sve ono što njegov veliki brat Kamenjak nije. Nakon još jedne popularne turističke destinacije, Ližnjana, sva buka prestaje kad jednom dođete do makadamskog puta.

Vožnja prvim dijelom je nešto teža jer obiluje kamenjem i lagano se uzdiže, dok se kasnije pretvara u pješčanu stazu koja se izmjenjuje s predjelima s mekanom crvenicom koja vožnju biciklom pretvara u pravi užitak. Ovaj zemljani dio puta nalazi se na nešto većoj nadmorskoj visini od okolnih mjesta te vas taj dio odmah nagradi pogledom na beskrajno plavetnilo koje da naslutiti što vas čeka u nastavku. Mi smo bili toliko očarani tim prvim prizorom da smo nestrpljivo produžili dalje kako bismo što prije stigli do samog rta.

Put je bio gotovo prazan, pokoji automobil parkiran uz cestu, nekoliko avanturista na „quadu” i mi. Ovdje nema nikakvih turističkih sadržaja ni uređenih šetnica. Vožnja uz obalu vodi kroz kamenjar i polja, a jedino što čujete je šum vjetra i razbijanje valova o stijene. Zanimljiva je činjenica da je na rtu uvijek tako, čak i u srcu sezone. Ovaj dio ostaje miran i zaboravljen i to je zapravo njegovo najveće bogatstvo.

Zatvoren i donekle zapušten svjetionik znak je da ste došli do kraja puta. Ovaj dio je formiran u dugi i uski poluotok koji je okrenut prema Cresu i otvorenom moru. Bicikle smo ostavili iznad svjetionika jer je prema obali vodio strmi put koji nije siguran za vožnju. Sam svjetionik je nekada bio raspoloživ za turistički najam, ali to posljednjih godina nije moguće jer je u dosta derutnom stanju. Preostalo nam je samo sanjati kako bi bilo prekrasno probuditi se na ovakvoj lokaciji i popiti kavu uz ovakav pogled.

Umjesto toga potpuno smo se zadovoljili cijelim jednim popodnevom koje smo proveli na stijenama ispod svjetionika. Iznad nas divlje bilje i trava bojali su prostor ugodnom zelenom bojom koja se miješala s istarskom crvenicom, a ispod nas kristalno čisto i bistro more u igri svjetlosti sa suncem koje mu je iz sata u sat davalo različite nijanse. Ako ste dovoljno odvažni i nađete se na ovoj lokaciji ljeti, odmah ispod svjetionika postoji i divlji prilaz do same pučine gdje se možete i okupati u ovom čistom i bistrom moru, ali potrebno je biti jako oprezan zbog strmih i skliskih stijena. Dok smo bili tamo, vidjeli smo svega troje ili četvero ljudi.

U jednom trenutku smo počeli vjerovati da je ostavljen samo nama, bilo je jednostavno nevjerojatno da takva ljepota stoji toliko osamljena. Vrijeme je prolazilo, a mi nismo željeli otići, sunce je polagano počelo odlaziti na drugu stranu i sumrak se približavao što je ipak bio konačni znak da je vrijeme da se oprostimo jer nas je čekala vožnja natrag prema Medulinu.

Nije baš jednostavno objasniti koliko je dojmljiv ovaj osamljeni rt. Naš prvi susret s njim za nas je bio nešto poput ulaska u jedan potpuno novi svijet, imali smo dojam da smo ušetali u potpuno drugu dimenziju koja toliko očarava da u potpunosti zaboravite da sve drugo postoji. Rt Marlera kao da je nekom čarolijom zarobio sva naša osjetila, zaveo nas je poput Homerovih sirena pa smo i mi poželjeli nasukati svoj brod i ostati tu zauvijek.