Prvi su u Hrvatskoj dobili struju, rakijom su liječili sve tegobe, a čak su i javne kuće bile zakonom uređene! Šibenik je prepun zanimljivih priča koje vrijedi otkriti

Tepaju mu da je najstariji samorodni grad na hrvatskoj obali, u njemu je rođen legendarni košarkaš Dražen Petrović, a bio je i prvi grad u svijetu s izmjeničnom strujom i prvi u Hrvatskoj koji je dobio javnu rasvjetu… Sve je to Šibenik, grad sporta, kulture i bogate povijesne baštine koji posljednjih godina doživljava pravi turistički procvat. Krase ga četiri povijesne tvrđave, dvije atrakcije koje je zaštitio UNESCO i bezbroj zanimljivih priča od kojih zastaje dah. Dio te posebne atmosfere odlučili smo doživjeti u laganoj šetnji gradom, a kroz njegove skrivene kutke i intrigantne priče provela nas je Tina Biluš – turistička vodičica, volonterka i kreativka koja s velikom ljubavlju i zaraznom strašću otkriva tajne Krešimirovog grada posjetiteljima iz cijelog svijeta.

Današnji svijet nezamisliv je bez električne energije. Svjetlo na dodir prekidača, hladnjaci koji čuvaju svježinu hrane, uređaji koji griju, hlade, kuhaju… Sve to uzimamo zdravo za gotovo. Električna energija pokrenula je revoluciju u liječenju, povezala udaljene krajeve planeta i zauvijek promijenila način na koji živimo. No, teško je zamisliti da prije samo 130 godina toga nije bilo. A upravo je Šibenik bio među prvima koji su osjetili moć te promjene. Naime, u ovom je kraju 1895. godine proradila prva hidroelektrana na izmjeničnu struju u Europi.

„Malo tko zna da je Šibenik tada bio ispred svog vremena,“ uvodi me u priču Tina Biluš i navodi dalje kako su Šibenčani zahvaljujući hidroelektrani na rijeci Krki među prvima hodali osvijetljenim ulicama, dok je veći dio Starog kontinenta još bio u mraku. „Osim za javnu rasvjetu, hidroelektrana je davala električnu energiju za pogon mlinova, uljarica i tvornice tjestenine“, dodaje Tina, „a kasnije su se na mrežu priključili i kazalište, kavane, hoteli te prva domaćinstva.“

Ove fascinantne priče Tina već duže vrijeme marljivo istražuje, a rezultat njezina predanog rada je i tematska šetnja posvećena upravo tom zlatnom razdoblju šibenske povijesti. Turu je osmislila u suradnji s kolegama iz Udruge turističkih vodiča „Mihovil“, a svi zainteresirani moći će je doživjeti iz prve ruke već ovog proljeća.

Prije nego što su Šibenik obasjale prve električne svjetiljke, njegove su ulice bile obavijene ne samo tamom, već i mistikom, strahovima i narodnim vjerovanjima. Među pričama koje se prenose kroz stoljeća posebno se ističe ona o prvim poznatim slučajevima vještičarenja u Dalmaciji.

„Iako se vještice najčešće povezuju sa sjeverom Hrvatske, prvi poznati zapis inkvizicije na našem tlu potječe upravo iz Šibenika“, otkriva Biluš dok nas vodi uskim kamenim ulicama starog grada. Bilo je to davne 1443. godine, kada su dvije žene, Mrna i njezina kći Dobra, optužene za vještičarenje. Prema zapisima, zavele su muškarca, a zatim su uhićene, mučene i na kraju – pod pritiskom priznanja – osuđene.

„To je bio samo početak“, kaže Tina. „Priče o nadnaravnom, magiji i vještičjim moćima bile su tada sastavni dio svakodnevice. Ljudi su pokušavali objasniti nepoznato i strašno, a često su za to ispaštale žene koje su bile drugačije, samosvojne ili jednostavno previše vidljive u zajednici.“

Šetnjom među uskim šibenskim uličicama nailazimo na još jedno pravo malo čudo – slikovitu radionicu Zvonimira Vile, umjetnika koji s nevjerojatnom predanošću čuva od zaborava srednjovjekovnu grafičku tradiciju. Zvonimir Vila dobro je poznato ime Šibenčanima. Njegova skulptura krasi glavni gradski trg Poljanu, no tek oni znatiželjniji zavire i u njegov atelje. Prostor je to ispunjen kreativnim neredom, kako ga i sam Vila s osmijehom naziva. U tom živopisnom kaosu nastaju prava umjetnička djela izrađena tehnikom koja je u Hrvatskoj danas gotovo izumrla – bakropisom.

„Tehnika kojom on radi nije se promijenila od 16. stoljeća“, govori Tina Biluš dok promatramo umjetnika na djelu. „Da lik živi u Americi, bio bi milijunaš“, dodaje kroz smijeh, svjesna koliko je njegova posvećenost posebna i rijetka. Bakropis je tradicionalna grafička tehnika dubokog tiska u kojoj se motiv pažljivo urezuje u metalnu ploču, najčešće bakrenu. Ploča se potom tinta i pomoću preše otiskuje na papir. Riječ je o izuzetno zahtjevnom i sporom postupku koji traži nevjerojatnu preciznost, znanje i strpljenje.

Rođeni Zagrepčanin koji je Šibenik odabrao za svoj dom, Zvonimir Vila ne bavi se samo grafikom, on je i kipar i slikar. Njegovi motivi nerijetko su povijesni i vjerski, no jednako ga privlače i elementi nadnaravnog. Svojom umjetnošću utjelovljuje duh vremena, čuva zaboravljene tehnike i ostaje jedan od posljednjih umjetnika u Hrvatskoj koji u potpunosti njeguje ovu tradicionalnu metodu, u njezinu izvornom, srednjovjekovnom obliku.

Šibenske ulice skrivaju i neke manje poznate, ali itekako zanimljive priče iz svijeta gastronomije i ljekarništva. Jedna od njih vezana je uz ime Roman Vlahov, čovjeka čiji je biljni eliksir nekoć bio nezaobilazan u gotovo svakoj kućnoj apoteci.

Roman Vlahov, tvorac danas gotovo zaboravljenog napitka poznatog kao Vlahovac, izvorno je osmislio ovo gorko tamno piće kao želučani eliksir. Vlahovac se nekoć prodavao u ljekarnama kao prirodni lijek za probavne tegobe. Bio je to spoj gorkih biljaka, aromatičnih nota i karakteristične tamne boje koji nije bio namijenjen užitku, već zdravlju.

„U jednoj kući u centru Šibenika, tik uz nekadašnju kavanu Medulić, još uvijek stoje inicijali R.V. – Roman Vlahov“, priča nam Tina Biluš. „Upravo tamo proizvodio je svoj eliksir koji je ubrzo stekao popularnost, ne samo u Dalmaciji, već i šire.“ Iako je Vlahovac danas gotovo nestao s polica, njegova ostavština živi kao podsjetnik na neka druga vremena, kada su se gorki likeri pili iz malih čašica uz preporuku ljekarnika.

Dalje krećemo prema Zagrebačkoj ulici, odnosno Masnoj ulici, kako je nazivaju lokalci. Žila je to kucavica koja i danas mnoge podsjeća na duh vremena kada je bila živo središte šibenskog radničkog života. U vrijeme kad je struja tek stigla u grad i kada je započela industrijska era, upravo ovdje se razvijala lokalna tradicija rada, zajedništva i dobre hrane.

„Kada je krenula industrija, ovdje je nastajala prava radnička svakodnevica“, priča Tina Biluš dok hodamo ulicom dugom tek 120 metara. U toj kratkoj dionici nekoć je bilo čak devet oštarija – malih zalogajnica u kojima su se svakodnevno hranili radnici. Od devet do jedanaest sati ujutro, ulica je vrvjela ljudima, mirisima i žlicama koje su zveckale o lonce.

„Zanimljivo je da su svi lokali formalno bili u vlasništvu muškaraca, ali su ih u stvarnosti vodile – žene“, dodaje Tina. One su kuhale, posluživale i držale sve pod kontrolom. Na meniju su bila jednostavna, ali konkretna jela: žitarice, kupus, jota, sve ono što se jede na žlicu.

U popodnevnim satima Masna ulica dobivala je sasvim drugo lice. Umjesto radnika, dolazile su bolje stojeće obitelji – točnije, njihove sluškinje – po meso s ražnja, svinjetinu i janjetinu. Bio je to trenutak kada se radnička svakodnevica isprepletala s navikama gradske elite, sve u istoj ulici, među oblakom dima s ražnjeva i mirisima iz velikih kotlića.

Napuštamo Masnu ulicu i nakon samo nekoliko koraka stižemo do impresivne kamene kuće iza koje se krije slojevita povijest. Naime, riječ je o jedinoj crkvi u centru Šibenika koja danas pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi. „Nekada je to bio benediktinski samostan zatvorenog tipa, u koji su mogle ući isključivo djevojke iz bogatih i uglednih obitelji“, objašnjava nam Biluš. „No, unatoč strogim pravilima koja su bila na snazi u tom periodu prošlosti, redovnice koje su ovdje živjele nisu bile tihe i povučene, već su pokazivale duh koji bismo danas mogli nazvati – feminističkim.“

Naime, redovnice su u samostanu izvodile predstave, što je za to vrijeme bilo prilično smjelo. „Jedna od tih predstava, nazvana Tri kralja, izazvala je pravu buru,“ priča Tina Biluš. „Za potrebe predstave redovnice su obojile lica u crno, poput mudraca s Istoka, što je izazvalo veliko negodovanje tadašnjeg biskupa koji ih je ubrzo pozvao na red.“

Velike promjene uslijedile su tijekom francuske uprave početkom 19. stoljeća. Iako poznati po modernizaciji gradova, uređivanju cesta, parkova i zdravstvenih ustanova, Francuzi su prema crkvenim institucijama bili znatno manje blagonakloni. Samostane su često zatvarali i pretvarali u skladišta oružja. Tako je i ovaj benediktinski samostan zatvoren, a nakon nekog vremena prodan je Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Jedan od manje poznatih, ali iznimno intrigantnih dijelova šibenske povijesti svakako je onaj vezan uz javne kuće. Iako se o toj temi rijetko govori, povijesni zapisi otkrivaju da je u Šibeniku ova djelatnost bila strogo regulirana i zakonski uređena, sve do velike zabrane 1934. godine.

Najpoznatije ime iz tog razdoblja svakako je Dunja Franić, vlasnica jedne od registriranih javnih kuća u gradu. „Imali su uredan cjenik, sve je bilo jasno propisano. Ulaz je stajao 2 dinara, a usluga 30 dinara“, priča Tina Biluš dok nam pokazuje presliku originalnog dokumenta iz 1902. godine.

Javne kuće tada su bile legalne i smatrane su profesijom poput mnogih drugih. Postojao je i tzv. „Pravilnik o bludištima“ koji je u detalje propisivao sve – tko smije biti vlasnik, tko smije raditi, kakvi moraju biti uvjeti, kako mora izgledati radna odjeća i što sve treba osigurati korisnicama usluga.

Zanimljivo je da su samo žene mogle biti vlasnice, a Dunja Franić bila je poduzetnica više od 30 godina. Kako bi registrirala svoju kuću, morala ju je temeljito renovirati – urednost i higijenski uvjeti bili su ključni. Ispred zgrade nalazila se lampa, prepoznatljiv znak koji je označavao svrhu objekta.

„Sve djevojke koje su ondje radile bile su punoljetne, iznad 18 godina, i gotovo nijedna nije bila iz Šibenika – dolazile su iz drugih gradova“, objašnjava Tina. Šibenčani su znali posjećivati javne kuće u Splitu, a Splićani su dolazili u Šibenik. Bilo je to doba u kojem su pravila postojala, ali su granice bile fleksibilne.

Krajem 1934. godine javne kuće u Hrvatskoj službeno su zabranjene, čime je okončano jedno kontroverzno, ali važno poglavlje šibenske povijesti. To je svijet koji i danas izaziva podijeljene osjećaje jer riječ je o stvarnosti koja se odvijala iza zatvorenih vrata, često izvan fokusa službene povijesti. Bila je to duboko ukorijenjena svakodnevica tadašnjeg grada.

Šibenik nije samo grad bogate kulturne baštine i impresivne arhitekture, to je mjesto gdje svaka ulica priča svoju priču, a iza kamenih fasada kriju se slojevi povijesti koje vrijedi otkrivati. Od prvih električnih svjetala do zaboravljenih zanata, od hrabrih žena do tišine samostanskih zidova – Šibenik će vas iznenaditi na svakom koraku. Posjetite ga ovog proljeća i doživite grad polako, znatiželjno i otvorena srca.