Popeli smo se na planinu s jednim od najljepših pogleda u Hrvatskoj: čak su i djeca svladala uspon na 1505 metara visine

Imam nekoliko spiskova s idejama za izlete. Kako naiđem na nešto što mi se svidi ili me zainteresira, tu destinaciju odmah stavim na izletničku listu želja. Ima već neko vrijeme da se na nju uvrstio i Snježnik pa je ovih dana došlo vrijeme za njezino ostvarenje. Sunce je sijalo taman kako treba, vjetar je bio koliko-toliko sramežljiv, a noge spremne za korake. Kako velike tako i one male. Naime, na ovu željenu planinarsku pustolovinu s nama su išli i najmanji! I bilo nam je odlično!

Javio mi se u jednom trenutku onaj crvić sumnje koji se vjerojatno javi kod manje-više svakog roditelja koji se s malim planinarom otisne u planinarski pohod. Je li sigurno, kako ćemo na dijelovima gdje trebamo prijeći stijene i koliko će trajati, no u jednom trenutku čovjek jednostavno presiječe: idemo pa kud puklo, u svakom trenutku se možemo vratiti… I tako smo krenuli i bio nam je to jedan od najljepših izleta ove godine! Ispenjali smo 1505 metara visok Snježnik, a dolje se vratili bolnih obraza. Naime, cijeli dan usta su nam bila razvučena u osmijeh, kako zbog predivne prirode tako zbog malih planinara.

Snježnik se smjestio na zapadu Gorskog kotara, u zaleđu Rijeke, a dijelom se nalazi u Nacionalnom parku Risnjak. Stoji, izdvojen i visok, sjeverozapadno od samog Risnjaka, najvišeg vrha u tom nacionalnom parku koji broji 1528 metara. Po visini, Snježnik mu stoji uz bok: tek je nekoliko metara niži i uzdiže se do 1505 metara visine (ili, ovisno o izvoru, 1506 metara).

U biti, Snježnik predstavlja oko 10 kilometara dugi kameniti greben koji se pruža u smjeru od sjeverozapada prema jugoistoku. Okružen je krasnim gorskim livadama, a ime je dobio po tome što ga zimi oviju velike količine snijega. On se tamo, iako se ovaj vrh nalazi blizu mora te se s njega pruža predivan pogled na isto, zna zadržati i u kasno proljeće.

Spomenula sam pogled… I da, upravo Snježnik slovi za planinu s jednim od najljepših pogleda u Hrvatskoj. Srećom, ovog puta smo imali prilike uživati u njemu i te se visine, kao što to znači biti u planinama, nisu zavile u oblake. Bilo nam je sunčano i jako vedro, pogled je sezao daleko i široko i doista je jedan od onih za pamćenje. Naime, kako je Snježnik izdvojen i visok, pogled s njega seže na Kvarnerske otoke, Riječki zaljev, Obruč, Istru i Učku, slovenski Snežnik, pa čak, kad su uvjeti dobri, i Kamniško-savinjske Alpe. Prema jugu i istoku pogled se pruža na Veliki Risnjak, Veliku Kapelu i Velebit, najdužu hrvatsku planinu.

Iako Snježnik ima visinu, ipak se odlikuje pristupačnošću i jednostavnošću uspona. Ima, pri samom vrhu, nekoliko točaka gdje se pri usponu treba pomoći rukama (nema nikakvih sajli ili previše izloženih dijelova), no to samo daje na ljepoti uspona, pa čak i za one najmlađe. Staze su dobro označene, a opcija ima puno.

Mi smo se odlučili za kružnu opciju. U biti, parkirali u području Platka (na velikom parkiralištu kod dječjeg igrališta malo prije Velikog doma), a zatim započeli uspon prema Rimskoj cesti. U jednom trenutku, na njoj, dočekao nas je putokaz s opcijama za dvije staze: staza Preko Grebena i staza Kroz Grlo. I za jednu i za drugu opciju treba oko 40 minuta, a mi smo se odlučili uspeti preko grebena, a vratiti se kroz grlo.

Od te raskrsnice pa do ishodišne točke, odnosno automobila treba najviše 40 minuta, ovisno koristite li prikrate i koliko ste brzi. Nama je za cijeli uspon, dakle dolazak na vrh i povratak do automobila, trebalo šest sati. U to su uračunate i sve stanke, od onih za hranu i grickanje do igranja i traženja šumskih blaga te vađenja kamenčića iz tenisica… Ako ste bez djece s kojima planinarenje, ako su mala, doista traje, cijeli pohod bi trebao biti upola kraći.

Staza preko grebena, iako malo izloženija, vrlo je atraktivna. Odmah nakon što izbijete iz šume nagrađuje pogledima te plavetnilom neba u kombinaciji s travnatim padinama, a put po njoj vodi vas i do malog skretanja, odnosno do vidikovca s kojeg se lijepo vidi i sam Snježnik. Upravo od tamo počinje i najuzbudljiviji dio staze: stijene na kojima smo se u par navrata trebali pomoći i rukama.

Na samom vrhu, na kojem se nalazi i žig, dočekao nas je vjetar. Isto tako, bilo je i drugih planinara, također s djecom. Nakon što smo pokupili žigove, još smo se malo sklonili u zavjetrinu podno vrha, odmah do Planinarske kuće Snježnik, koja se nalazi 16 metara ispod vrha po kojem nosi ime. Upravo taj planinarski dom hvaljen je zbog svoje nekadašnje slave i predivne lokacije, no sada zjapi napušten i prepušten je propadanju.

Planinarska kuća Snježnik napuštena je od 2003. godine. Građen je od 1947. do 1951. godine, po idejnom rješenju arhitekta Zdenka Sile. Njegovu propadanju, osim udara groma 2002. godine, skrivila je i sama lokacija na kojoj se nalazi: nadmorska visina, među ostalim, znači prepreku za popravak.

Nakon odmora, uputili smo se prema dolje, a nakon tih prvih par metara silaska sa samog vrha gdje smo trebali malo pomoći najmanjima, sve ostalo bila je jednostavna i lijepa šetnja kroz šumu. Koristeći nekoliko prikrata, relativno brzo smo bili ponovno na početnoj točki izleta, a dok smo ispijajući zasluženu kavu gledali u male planinare kako se igraju kao da se upravo nisu spustili s 1505 metara nadmorske visine, po glavi se motala upravo jedna od njihovih rečenica koju su izrekli malo ranije, u susretu s pogledom pri vrhu. Ta je rečenica glasila “kako je ovo prekrasno”. I vrijedila svakog koraka.