Mistična i nerazvikana zagorska utvrda miriše na poljsko cvijeće i pruža divne poglede koji sežu sve do Slovenije

Posjetila sam ga prije nekoliko godina… I još uvijek ga ne mogu izbaciti iz glave, još uvijek mu se često vraćam u mislima, kao na neko bezbrižno mjesto sreće. Ne znam što mi se točno ‘dogodilo’ u tim ruševnim ostacima na vrhu brda, no nepomućeni mir, raznobojno poljsko cvijeće i pčelice koje su zujale oko njega te predivni pogledi na zagorsko zelenilo, tog su me ljetnog dana potpuno osvojili. Utvrda Kostelgrad me pridobila na svoju stranu. Upravo to moglo bi se dogoditi i vama, ako jednog dana kročite unutar njezinih zidina, te dobro čuvane tajne Hrvatskog zagorja.

Kostelgrad je jedna iz plejade zagorskih utvrda, od kojih svaka ima svoju priču. Nažalost, mnoge od njih prepuštene su propadanju (Kostelgrad nije među njima, radovi na sanaciji trajali su dok smo ga i mi posjetili), no imaju poseban šarm, svaka priča neku svoju priču, iza svake od njih burna je povijest, a jedan od glavnih aduta za uživanje – a nekad obranu – odličan pogled. Upravo je takav i Kostelgrad – ‘pričljiv’, ali i mirišljav, na divlje cvijeće… Posjetili smo tijekom jednodnevnog izleta po Hrvatskom zagorju i pronašli ga nedaleko Pregrade. Bio je, meni osobno, jedna od najljepših ‘postaja’ tog izleta.

Utvrda Kostelgrad, poznat još i kao Kostelski grad ili pak Stari grad Kostel, nalazi se u istoimenom mjestu koje administrativno pripada spomenutoj općini Pregrada. Smjestio se na visini od oko 400 metara, na Kostel-bregu ili Kostelju, brdu koji se nastavlja na Kunagoru. Izgrađen je na njegovu vrhu, na zaravni dugačkoj oko 70 metara i 30-ak širokoj. Ime mu dolazi od latinske riječi ‘castellum’ što bi značilo tvrđava.

Automobil, kojim smo tog istraživali ljepote tog dijela Hrvatske, ostavili smo na parkiralištu crkve sv. Emerika koja se nalazi u podnožju brda. I dalje krenuli pješke. Pred nama je bilo oko 20 minuta hoda uzbrdo, po dobro prohodnom putu koji nas je doveo tik do same utvrde. U njoj, ali i okolici nije bilo nikoga. Dočekale su nas dvije srne i istog trena, čim su nas spazile, netragom pobjegle.

Dočekala su nas i upozorenja o stanju objekta, vidjelo se da se radi i na sanaciji, a onda su nas metalne stepenice odvele gore, na vrh i u utrobu utvrde. A ondje? Pravi mali raj… Unutrašnjost ruševne utvrde bila je prepuna zelenila i raznovrsnog poljskog cvijeća koje su oblijetale pčele i leptiri. Sve je bilo pitomo, veselo, ljetno magično, a na činjenicu da nismo jedini kojima se utvrda svidjela ukazivao je i drveni stol s dvije klupe u njezinoj unutrašnjosti. Od pogleda na ono unutar zidina, bili su ljepši samo pogledi na ono van – prostranstva koja su se širila u zelenu daljinu, pa i preko granice, u Sloveniju…

Utvrda Kostelgrad se službeno vodi kao zaštićeno kulturno dobro. U njega se može ući samo s njegove zapadne strane – na toj je strani pristup blaži, ostale brane strme padine. Naoružan je kulama i obrambenim zidom. Ni danas nije pouzdano utvrđeno kada je izgrađen, no sve ukazuje da je nastao negdje krajem 13. stoljeća. Pisani ga izvori po prvi put spominju 1330. godine, a kroz svoju je povijest promijenio niz vlasnika i, klasično, prelazio iz ruke u ruku…

Najbolje mu je bilo, moglo bi se reći, kada su njime gospodarili Keglevići. U biti, tada je bio i na vrhuncu svoje moći. U ruke Petra II. Keglevića došao je 1523. godine, a oni su u toj utvrdi odlučili uspostaviti svoje sjedište te su je obnovili. Uporište im je bio sve do 17. stoljeća, a navodno su ga “pištolama” obranili od Turaka te tako ‘pokrenuli’ stoljećima dugu tradiciju pucanja iz kubura na Uskrs u mjestu Kostel. Danas ruševine utvrde tiho pričaju tu povijesnu priču – a izlet u Kostelgrad odlična je opcija za one koji žele slušati…