Selo sa samo 17 stanovnika želi da ga se makne s UNESCO-ove prestižne liste. Godišnje ga posjeti čak 100.000 turista

Šarmantne drvene kuće sa strmim krovovima nižu se uz usku cestu, a oko njih se prostiru voćnjaci, livade, polja i guste šume. Na prvi pogled Vlkolínec izgleda poput savršene razglednice ili prizora iz bajke, no ovo malo slovačko selo našlo se u središtu neobičnog sukoba. Naime, dio njegovih stanovnika želi da im se oduzme ono što bi mnoga mjesta smatrala velikim priznanjem: status UNESCO-ove svjetske baštine koji mu je dodijeljen još 1993. godine. Smješteno u planinskom krajoliku središnje Slovačke, blizu grada Ružomberoka, selo Vlkolínec proslavila je iznimno očuvana tradicionalna arhitektura i pretvorila ga u turistički hit.

Njegove šarene kuće građene su od tesanih debala položenih na kamene temelje, a strmi krovovi prekriveni su drvenom šindrom. UNESCO ga opisuje kao izvanredno očuvan primjer tradicionalnog srednjoeuropskog ruralnog naselja. No iako izgleda poput muzeja na otvorenom, Vlkolínec je mjesto u kojem žive stvarni ljudi koji sve teže podnose najezdu turista.

Selo koje broji svega 17 stalnih stanovnika godišnje obiđe oko 100.000 ljudi. To znači da na svakog čovjeka koji ondje živi tijekom godine dolazi gotovo 6000 posjetitelja! Mještanima ne smeta samo njihov broj, nego i ponašanje dijela turista. Žale se da im ulaze u dvorišta, zaviruju kroz prozore i fotografiraju domove. Situacija je postala neizdrživa.

”Živimo li mi u zoološkom vrtu ili što? Osjećamo se poput statista na filmskom setu”, rekao je Anton Sabucha (68), a prenosi portal Deutsche Welle. Taj najstariji stalni stanovnik Vlkolínca bio bi najsretniji kad bi njegovo selo izgubilo status UNESCO-ove svjetske baštine.

Mještanima smeta i to što stroga pravila zaštite ograničavaju promjene na kućama i imanjima, a Sabucha tvrdi da im otežavaju čak i neke tradicionalne aktivnosti poput uzgoja usjeva i držanja životinja. Prema zakonu, svi zahvati na zaštićenim građevinama moraju proći procjenu nadležnih konzervatorskih tijela kako bi se očuvala autentičnost naselja.

No za probleme Vlkolínca ne može se jednostavno okriviti UNESCO. Turistički pritisak na selo nije nov, a upravo je zaštita pomogla da se njegova jedinstvena arhitektura očuva do danas. Još 1995., kad je mjesto bilježilo oko 80.000 posjetitelja, UNESCO je upozoravao da stanovnici ne žele živjeti kao da su ”eksponati svojevrsne izložbe”.

Vlkolínec se počeo razvijati u drugoj polovici 14. stoljeća, a ime mu dolazi od slovačke riječi ”vlk”, odnosno vuk, koji je nekoć bio čest stanovnik okolnih šuma. Mještani su stoljećima živjeli od onoga što im je pružao planinski krajolik. Bavili su se poljoprivredom, uzgojem ovaca i goveda, pčelarstvom, sječom drva te proizvodnjom drvene šindre i sira.

Prema popisu stanovništva iz 1825. u Vlkolíncu je živjelo čak 334 ljudi. Godine 1944. selo je imalo 82 kuće, a njegova izdvojenost tijekom desetljeća pomogla je da se očuvaju ne samo vanjski izgled građevina, nego i njihov izvorni unutrašnji raspored. Na pad broja stalnih mještana utjecalo je i pretvaranje dijela nekretnina u kuće za odmor.

Vlkolínec zorno pokazuje koliko tanka može biti granica između očuvanja baštine i pretvaranja svakodnevnog života u turističku atrakciju. Selo je na UNESCO-ov popis dospjelo zato što je autentično, očuvano i živo. Više od tri desetljeća poslije njegovi stanovnici bore se da takvo i ostane.