Provela sam osam dana na otoku bez automobila, hotela i masovnog turizma. Na kopno sam se vratila s grčem u želucu

Kad je riječ o ljetovanju na Jadranu, ja očito pripadam onoj najnezahvalnijoj kategoriji turista: uglavnom putujem sama. I dok se posljednjih godina ponuda smještaja na našim otocima gotovo potpuno okrenula apartmanima i kućama za odmor, pronaći običnu sobu s vlastitom kupaonicom i kuhinjom koju dijelite s drugim gostima postalo je gotovo nemoguća misija. Platiti apartman za dvije, četiri ili više osoba samo za sebe poprilično je skup sport, pogotovo ako, poput mene, svakog ljeta želite provesti kvalitetno vrijeme na barem dva hrvatska otoka.

A ja sam već neko vrijeme silno željela na Olib. Smještaj sam bezuspješno tražila dvije godine. Ili je sve već bilo zauzeto ili su cijene bile izvan mog budžeta. A onda mi se lani napokon posrećilo. Pronašla sam sobu koja mi je odgovarala i rezervirala je 16. rujna. Da, gotovo godinu dana unaprijed. Sjećam se da mi je vlasnik odmah poslao poruku i pitao je li riječ o pogrešci ili sam zbilja toliko dobro organizirana. Nije bila pogreška.

Skoro godinu dana poslije sjela sam na noćni autobus iz Zagreba za Zadar, a ujutro nastavila trajektom prema Olibu, otoku zadarskog arhipelaga smještenom između Silbe i Paga. I čim sam se iskrcala, znala sam da nisam pogriješila u odabiru: to je bilo to, ljubav na prvi pogled.

Dovoljno je bilo prošetati se od luke do kuće i osjetiti atmosferu. Opuštenu, nepretencioznu i pomalo klošarsku: ovo potonje zbilja mislim u najboljem mogućem smislu te riječi. Na Olibu nema masovnog turizma, hotela i ušminkane ekipe koja samo želi biti viđena. Život na tom otoku odvija se polako i bez velike pompe. Prava milina!

Na Olibu nema ni automobila, a mještani se voze u golf-autićima. Ja sam pak imala dodatnu sreću što mi je kuća bila u samom centru mjesta. Do plaže mi je trebalo manje od minute, a blizu mi je bila i jedna od najvažnijih lokacija za mojih osam dana ljetovanja: trgovina Mare. Mali dućan u srcu naselja iznenađujuće je dobro opskrbljen, a u ljetnim mjesecima, na veliku radost malobrojnih turista, radi do 22 sata.

A ispred njega prava otočna institucija: veličanstvena murva (dud), ispod koje se svaki dan, u hladu njezine krošnje, sjedi, odmara, razgovara, šali, smije, plače… Zimi, kad na otoku malo toga radi, prostor pod njezinim granama postaje svojevrsni dnevni boravak Oliba. Da ovo nije tek još jedno staro stablo najbolje pokazuje pločica postavljena u njegovom podnožju. ”Rukom zasađeno, težačkim znojem zaliveno, pruža nam odmor već sto godina”, piše na njoj, uz godine 1898. i 1998.

Zanimljivih detalja na Olibu ima posvuda. Samo naselje puno je veće nego što sam očekivala. Nije zbijeno uz rivu, nego mu se kuće šire prema unutrašnjosti, a u labirintu njegovih uličica možete provesti sate. Krajolikom dominiraju i suhozidi. Dugi su čak 800 kilometara i prate 400 kilometara starih putova: impresivne brojke za tako mali otok.

Blizu centra nalazi se i jedna od glavnih znamenitosti, Kaštel iz 16. stoljeća, koji je stanovništvu nekoć služio kao obrana i zaklon od gusarskih napada. No budimo realni, lijepo je obići sve povijesne znamenitosti, ali kolovoz na Olibu rezerviran je za kupanje. A glavna plaža u mjestu čista je fantazija! Na njoj nema redova ležaljki i suncobrana, a uspijete li zauzeti jednu od klupica uz more, osjećat ćete se kao da ste taj dan osvojili jackpot.

More je uistinu prekrasno: čisto, prozirno i tirkizno. Toliko me očaralo da sam svom društvu u Zagrebu odmah javila da sam i službeno pronašla drugu najljepšu boju mora na Jadranu. Na prvom mjestu je, naravno, nenadmašno Lastovo, koje je i dalje moja najveća ljubav. Rajski Olib zovu kraljem pješčanih plaža i on to zbilja jest. No na glavnoj plaži nema beskonačne plićine kao na Susku. Možete jako brzo zaplivati.

Na plaži su i dva kafića, taman za jutarnju kavu, odmor u hladu s knjigom ili večernje piće nakon kupanja. U blizini su dječje igralište i teren za odbojku na pijesku. Sve u svemu, na Olibu vam neće biti dosadno. Naravno, boravak na Olibu nezamisliv je bez posjeta uvali Slatinica, čija je pješčana plaža po mnogima jedna od najljepših na Jadranu.

Do nje se stiže za 20-ak minuta, a šetnja je sama po sebi dio doživljaja. Nema uspona ni zahtjevnog terena, put je ugodan, a oko vas se izmjenjuju zelenilo i suhozidi uz ljetnu pjesmu cvrčaka. A onda, velika plitka uvala, pijesak, tirkizno more i brodice u daljini. Blizu je i mali kafić, ali kad sam ja bila ondje, nije radio. Ponesite dovoljno vode i nešto za prigristi, pogotovo ako u Slatinici planirate provesti čitav dan.

Olib nema lud noćni život, što meni savršeno odgovara. Iskreno, toj idili ni ne treba neki nabrijani klub s glazbom koja trešti do jutra. Društva, s druge strane, na otoku ne nedostaje. Engleski jezik čuje se na svakom koraku, a kako i ne bi, kad su brojni Olibljani sredinom prošlog stoljeća emigrirali u SAD. Ipak, ljeti se s obiteljima rado vraćaju na rodni otok.

Oduševilo me i što sve više stranaca pokazuje interes za naše nerazvikane destinacije. Tako su mi na nekoliko dana susjedi bili mlada Engleskinja i mladi Talijan, oboje su na ljetovanje došli sami, baš poput mene. Osam dana prošlo je zastrašujuće brzo. Ako bih Olibu baš morala pronaći neki minus, onda bi to bile ose. Dosadne su i zbilja ih ima, ali ako je to jedino što će me mučiti na otoku, spremna sam na kohabitaciju.

Odlazak s otoka baš mi je teško pao. Kad je došlo vrijeme da se ukrcam na brod prema Zadru, nije mi se išlo. Onaj osjećaj, kad sam nakon svega nekoliko minuta na Olibu znala da sam stigla na pravo mjesto, pokazao se potpuno točnim. Na katamaran sam ušla s grčem u želucu i suzom u oku, gledajući kako moj novi najdraži otok polako ostaje iza mene. No obećala sam i njemu i sebi da ću se vratiti. Ako se mene pita: što prije, to bolje!