Tomislav se već 10 godina svakodnevno u ZOO-u brine o zmijama: “Treba ih dobro upoznati i shvatiti kad je bolje pustiti ih na miru”

Strah od zmija, poznat i kao ofidiofobija, iako iracionalan i prekomjeran, mene, potpisnicu ovih redaka, muči odmalena. I vjerujem da nisam jedina. Dok sam bila mala, svako ljeto provodila sam kod prabake u Lici i prva rečenica koju bih ondje čula bila je: ”Pazi se poskoka”. Iako ih, srećom, nikad nisam vidjela, podsvjesno me uvijek proganjala priča o leglu koje je baka jednom pronašla ispod bora tik ispred naše kuće, a i dan-danas se sjećam djeda koji mi je pripovijedao kako je kao klinac pobjegao s polja na kojem je čuvao krave kad je ispod kamena na koji je taman htio sjesti ugledao tog rogatog stvora. Sam spomen zmije u meni izaziva nelagodu, a kad je vidim na fotografiji ili televiziji, instinktivno zatvaram oči ili okrećem glavu. Iako sam se u više navrata željela riješiti ove fobije, jednostavno nisam imala hrabrosti. No zahvaljujući Zoološkom vrtu Grada Zagreba, koji 27. lipnja slavi 100. rođendan, dogodilo se čudo! Naravno da sam htjela napraviti priču s timariteljem i da, prst sudbine (ili Murphyjev zakon) odlučio je da moj sugovornik bude baš timaritelj zmija!

Tomislav Šarić, veterinarski tehničar po struci, u zagrebačkom Zoološkom vrtu radi nepunih deset godina. Osim što je vrhunski stručnjak u svom poslu, izuzetno je strpljiv i empatičan, što je u slučaju ogromne kukavice kao što sam ja, iznimno bitno. I dok su se meni znojile ruke od same pomisli da ću uskoro imati svoj prvi bliski susret sa zmijom, on mi otkriva da je oduvijek želio raditi s gmazovima, pogotovo otrovnicama i velikim gušterima. Osim nekoliko vrsta zmija iz Južne Amerike, kod kuće ima i afričke kopnene kornjače, europske vodozemce i sedam volijera (ograđeni prostor u kojem ptice mogu letjeti) s različitim podvrstama sova iz svih dijelova svijeta. ”S dvoje djece od četiri i šest godina ipak ne mogu imati onoliko životinja koliko bih zapravo htio”, smije se.

Naravno, njegovi mališani su neustrašivi. ”Sa životinjama su od rođenja, nemaju nikakvih problema s njima, pristupaju im kao i mi odrasli, jako dobro znaju od čega im prijeti opasnost, što smiju, a što ne smiju raditi u njihovoj blizini… Strah je taj koji najčešće tjera ljude da ubiju životinju koja im apsolutno ništa ne bi napravila. Uvijek govorim da je najveća prijetnja životinjama upravo ljudsko neznanje. Ako imalo poznajete određenu vrstu, znat ćete kako joj pristupiti, kad je najbolje maknuti se od nje i izbjeći bilo kakve kardinalne posljedice, kako za vas, tako i za samu životinju”, govori mi Tomislav Šarić.

S obzirom na to da već dugo radi sa zmijama, on već jako dobro zna prepoznati kad se neka od njegovih ”štićenica” osjeća ugroženom. ”Teško je to objasniti amateru i laiku, ali nekolicina nas, koji smo s njima svaki dan, po njihovom ponašanju, po samom postavljanju zmije u terariju, odmah vidimo je li ona taj dan spremna za hranjenje ili je možda bolje uopće ju ne dirati. Zmija, primjerice, zna biti nervozna kad mijenja svlak (odbacuje rožni prekrivač). Dok su mlade, kožu ‘presvlače’ puno češće, s rastom i starenjem to se prorjeđuje, ali sam proces traje čitav život, isto kao i kod guštera”, objašnjava timaritelj dok u rukama drži ženku kravosasa, neotrovnu i najdužu europsku zmiju, koja može narasti više od dva metra, a živi i u Hrvatskoj.

A što zapravo zmije u Zoološkom vrtu jedu? Naravno, prehrana im je različita i specifična te ovisi o vrsti i potrebama životinje. Neke moraju imati isključivo živi plijen (miša, štakora, pticu ili vodozemca), neke jedu isključivo jaja, neke samo guštere ili žive miševe, no ima i onih koje će pojesti bilo što. ”Kad govorimo o našim vrstama, takva je bjelica, njoj je sasvim svejedno hoće li pojesti odleđenog ili živog miša, komad piletine, pticu, guštera… S druge strane, najizbirljivije hrvatske zmije su šilci i crnokrpice. Ljubitelji su guštera pa njihova prehrana izvan divljine može biti izazov. Srećom, ovi naši jedu i miševe pa nemamo nikakvih problema”, kaže Tomislav.

Zoološki vrt Grada Zagreba trenutačno ima od 250 do 300 jedinki zmija. Najotrovnija među njima definitivno je kraljevska kobra, a slijede ju tzv. bushmasteri, jedne od najopasnijih zmija koje žive u Srednjoj i Južnoj Americi. ”Kobra je specifična zbog svojeg otrova, ali i načina na koji lovi. Može podignuti prednji dio tijela (čak i metar od tla) te tako slijediti i napadati protivnika. Za takve opasne otrovnice imamo posebne protokole. Naime, u stropu njihove nastambe nalazi se pregrada koja se uz pomoć ključa spušta prema dolje. Ako je zmija na suprotnoj strani, tad čistimo ovu prednju, mijenjamo vodu, ostavljamo hranu ili vadimo obrok u slučaju da ga zmija nije pojela. Kad sve obavimo, pregrada se opet diže. Nema apsolutno nikakvog direktnog kontakta”, priča mi Tomislav.

Srećom, s otrovnicama dosad nije imao incidenata, a što se tiče drugih zmija, kaže da su one potpuno bezopasne. ”Neotrovnice zubima zapravo zadržavaju plijen kako im isti ne bi pobjegao. U njih ubrajamo i udavke, koje ubijaju davljenjem. Njihov niz sitnih zuba u čeljusti ne može vam nanijeti neku veliku štetu”, objašnjava mi timaritelj Šarić.

A znate li da je trenutačno najveća zmija u Zoološkom vrtu u Zagrebu piton Biggie, koji je policija 2020. godine pronašla u stanu u naselju Jarun, gdje je njezin vlasnik uhićen zbog preprodaje droge. Riječ je o ženki dugačkoj impresivnih 5,5 metara, a u njezinu spašavanju sudjelovao je i Ivan Cizelj, današnji ravnatelj Vrta, inače diplomirani inženjer agronomije, koji je prije preuzimanja nove funkcije punih 14 godina radio kao kurator za ribe, vodozemce i gmazove.

Zagrebački zoološki vrt utemeljen je 27. lipnja 1925., najstariji je u čitavoj jugoistočnoj Europi, a osnovao ga je Mijo pl. Filipović. Prve životinje u njemu bile su tri lisice i tri sove. Najstarija građevina, Začarani dvor, izgrađena je 1925., slavni Lavlji most ”niknuo” je 1930., a 1931. podignut je i Paviljon za majmune. Vrt se danas prostire na površini od sedam hektara, uključujući i Prvo maksimirsko jezero, a u njemu živi čak 370 vrsta životinja. Nastanjuje ga 6754 jedinki, točnije 4562 beskralješnjaka, 687 gmazova, 666 sisavaca, 353 ptice, 321 riba i 165 vodozemaca. U Ustanovi Zoološki vrt Grada Zagreba trenutačno je zaposlena čak 121 osoba, a u samom Vrtu radi njih 95.

Ovo najposjećenije turističko odredište u kontinentalnom dijelu Hrvatske godišnje obiđe oko pola milijuna ljudi. Glavne zadaće Zoološkog vrta su edukacija posjetitelja te istraživanje i zaštita životinjskih vrsta, od kojih su mnoge uključene u uzgojne programe. Ugroženim životinjskim vrstama tako se stvara rezervna populacija izvan divljine, a u slučaju vrsta koje su u prirodi već izumrle, moguće je napraviti i njihovu repopulaciju. Posebna pozornost pridaje se zaštićenim zavičajnim vrstama, primjerice hrvatskim zmijama otrovnicama, čovječjoj ribici i dinarskom voluharu.

Zoološki vrt Grada Zagreba nedavno je dobio i Edukativno-uzgojni centar za riječnu kornjaču, a uskoro se otvara i preuređena nastamba za bjeloglave supove. Bolesnim i ozlijeđenim divljim životinjama pomaže se u Oporavilištu za divlje životinje Zoološkog vrta. A uoči okruglog 100. rođendana, nedavno je izdana i poštanska marka posvećena upravo tom velikom jubileju. U središtu joj je kip lava s Lavljeg mosta, svima znan motiv, osobito onima koji su kao djeca ondje pozirali za fotografiju. ”Lav je okružen ilustriranim detaljima, listovima, životinjama, teksturama i brojkom 100, koja je ispunjena uzorcima egzotičnih životinja, znakom raznolikosti i života”, rekao je Dean Roksandić, autor poštanske marke.

Što se tiče glavne zvijezde ovog teksta, Tomislav Šarić je ipak uvelike ublažio moj strah od zmija. Čak sam se odvažila i pomaziti kravosasa koji nam je spremno pozirao za članak, no taman dok sam skupljala hrabrost otići korak dalje i uzeti ga u ruke, do nas je došla neustrašiva djevojčica koja je bez problema napravila ono za što je meni ipak trebala određena psihička priprema. A njezin osmijeh na licu govori sve! Iz Zoološkog vrta kući sam otišla bez fotografije sa zmijom, ali barem sam se uvjerila da nisu niti ljigave niti toliko strašne, ali da zaslužuju naše apsolutno poštovanje, u to nema ama baš nikakve sumnje!