Da, i Slovenija ima piramide! Sagrađene su u 16. stoljeću i svjedoci su jedne od najvećih rudarskih priča u Europi

Nije Keopsova. Nije ni bosanska, u Visokom. Već je slovenska. Naime, i Slovenija se može pohvaliti svojim piramidama, no one su ipak ponešto drugačije. Zovu se klavže. Nadimak su dobile zbog svog neobičnog izgleda, a služile su sasvim drugoj svrsi od ‘tipičnih’ piramida. Slovenske piramide su sudbinu uvijek vezale uz rijeku, drva, rudnik i jedan poseban grad, Idriju.

No, što su to točno klavže? Klavže, te kako ih nazivaju ‘slovenske piramide’ specifičnog izgleda, u biti su vodene brane koje se nalaze na području krajobraznog parka Zgornja Idrijca. Njihova je povijesna važnost velika i jedan su od najočuvanijih spomenika rudarske povijesti Idrije. Naime, u Idriji se nekada nalazio jedan od najvećih rudnika žive na svijetu, danas uvršten i na popis svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a. Nastale su radi opskrbe rudnika drvenom građom, no danas više ne obavljaju svoju nekadašnju zadaću. Sada su vrijedan spomenik na neka prošla vremena i ljudsku domišljatost te povijest područja koja krase.

Bila su ključni infrastrukturni element u dopremanju drva u idrijski rudnik. Naime, u njega su se, radi različitih svrha, slijevale ogromne količine tog materijala, do koje mjere i danas se može vidjeti u tamošnjem Antonijevu rovu, jedinom preostalom dijelu rudnika koji je otvoren za turistički obilazak. No, isto tako se drvo koristilo i za topljenje rude. Bio je to, u nedostatku cesta, najjednostavniji i najpraktičniji način dopremanja drvene građe do grada smještenog u kotlini. Klavže su se koristile i u prvoj polovici 20. stoljeća.

Isprva su ih gradili od drveta, a onda kamena. Najstarije, drvene su bile izgrađene 1586. godine, na rijeci Zala, pa zatim 1595. na Idrijci, rijeci koja potječe kroz sam grad Idriju. Naposljetku je drvo zamijenio kamen, a klavže na Idrijci izgrađene 1772. godine najveće su dimenzijama: dugačke su 41,4 metara, a široke 10,8 metara. Za najpitoresknije na širem području slove Putrihove klavže.

No, kako su radile? Iza ovih na rijeci Idrijci je bio 800 metara dugačak kanal koji je mogao zaprimiti 249 tisuća metara kubičnih vode. One bi u biti zadržavale tu vodu poput brane, dok bi ispred njih pripremali drvenu građu koju su namjeravali otpremiti kilometrima nizvodno do rudnika. Kad bi razina vode bila zadovoljavajuća, a drvo spremno onda bi, pomoću posebnog mehanizma, otvorili dva velika vrata ‘piramida’ i kroz njih bi potekla voda koja bi jednostavno odnijela pripremljena debla. Njih pak bi na odredištu zaustavljale velike, 400-tinjak metara dugačke ‘grablje’ koje su postojale sve do 1926. godine.

Za klavže su se brinuli tzv. klavžarji. Oni su u slučaju pogreške ili nemara jamčili svojom imovinom, odnosno zemljom, a u biti su bili plaćeni kao i rudari u rudniku. Znanje o klavžama prenosilo se s generacije na generaciju. Danas to zanimanje, kako klavže već desetljećima ne rade, više ne postoji.

Klavže su dakle bile dio rudarskih operacija u Idriji, najstarijem rudarskom gradu u Sloveniji koji je 2012. godine upisan i na popis svjetske baštine, uz najveći rudnik žive na svijetu, Almadén u Španjolskoj pod nazivom ‘Baština žive’. Nekad, kad je rudnik bio živ, bila je to prava rudarska košnica, istinski podzemni labirint: ispod grada proteže se ukupno 700 kilometara rudarskih rovova koji su išli u dubinu od čak 400 metara te u širinu 1500. Oni su danas zatrpani, svi osim Antonijeva rova, jedne od glavnih atrakcija grada.

Svjedok te rudarske prošlosti u samom je gradu isto tako i idrijski kmašt, ostatak ogromnog sustava vodenih pumpi koje su sezale do dubine od 283 metra u rudniku i ispumpavale vodu iz njega. Kamšt je u biti vodeni kotač promjera 13,5 metara, najveći takav očuvani u Europi. A za sam kraj, kako smo počeli s piramidama, tako ćemo i završiti. Naime, iz idrijskog je rudnika izvučeno cinabaritne rude u količini koja je potrebna za izgradnju jedne i pol Keopsove piramide te čak dva olimpijska bazena žive.