Ma kakav pekmez i čokolada! Prve krafne imale su potpuno neočekivano punjenje koje se mnogi danas ne bi usudili probati

Zadnji je dan pokladnog razdoblja, u kojem su mnogi od nas tradicionalno pojeli rekordan broj krafni. Uspoređivale su se jeftine i skupe, razmjenjivali recepti za one domaće, slastičarnice i pekarnice natjecale su se tko će smisliti bogatije i neobičnije nadjeve, ljudi su iz trgovina izlazili s ogromnim paketima za cijelu obitelj. Od sutra je krafna ludilo gotovo, pa smo se zapitali odakle uopće potječe ova pokladna slastica, tko ju je prvi napravio i kako je postala omiljena slastica diljem svijeta. Vodimo vas u slatku povijest krafni!

Ideja prženog tijesta postoji već tisućama godina: još su stare civilizacije Mediterana i Bliskog istoka poznavale razne oblike slatkih ili slanih tijesta prženih u ulju ili masti, navodi enciklopedija Britannica. Ipak, krafna kakvu danas poznajemo počinje dobivati svoj prepoznatljiv oblik u Europi kasnog srednjeg vijeka, ponajprije u njemačkom govornom području i srednjoj Europi.

Jedan od najranijih pisanih tragova o nečemu što vrlo nalikuje današnjoj europskoj krafni nalazi se u njemačkoj kuharici Kuechenmeisterei iz 1485. godine, jednoj od prvih tiskanih kuharica uopće. U njoj se spominju punjeni prženi kolači od dizanog tijesta, svojevrsni preteče današnjih krafni. U to doba šećer je bio skup i rijedak, pa su se rane verzije često punile i slanim nadjevima, poput sira ili mesa.

U 16. stoljeću šećeru je napokon počela padati cijena i pojavile su se i slatke verzije, punjene pekmezima i umacima od voća. Iz te se tradicije razvijaju razne regionalne varijante: u Njemačkoj i Austriji poznate kao Krapfen ili Berliner, u Poljskoj kao pączki, u Italiji kao bomboloni ili graffe, a u Hrvatskoj i susjednim zemljama kao krafne ili krofne. Zajednička im je ideja mekanog, dizanog tijesta prženog u masnoći i najčešće punjenog džemom ili kremom, bez karakteristične rupe u sredini.

U ovom dijelu Europe krafna nije bila samo svakodnevna slastica, nego i dio običaja. Posebno je vezana uz pokladno i karnevalsko razdoblje, vrijeme prije korizmenog posta, kada su se tradicionalno pripremala kaloričnija i bogatija jela. U Hrvatskoj i regiji krafne su se tako javljale na stolovima za fašnik, ali i u zimskim mjesecima, primjerice u Slavoniji tijekom svinjokolje, kada je bilo obilje masti za prženje. Klasično punjenje od pekmeza od marelice ili šljive zadržalo se do danas, iako su suvremene verzije proširile ponudu na čokoladne i razne kremaste nadjeve.

Paralelno s europskom pričom, krafna dobiva i svoj američki identitet. Nizozemski doseljenici donijeli su u 17. i 18. stoljeću u tadašnji New Amsterdam, današnji New York, slasticu zvanu olykoeks, doslovno “uljni kolač”, koja je bila prženo tijesto bez rupe, često s punjenjem u sredini. Upravo iz te tradicije razvija se američka doughnut.

Prema najčešće spominjanoj priči iz 19. stoljeća, koju prenosi i enciklopedija Britannica, pomorac Hanson Gregory navodno je počeo bušiti rupu u sredini tijesta kako bi se krafna ravnomjernije ispekla i kako bi se izbjegla sirova sredina. Bez obzira na to koliko je legenda točna u detaljima, prstenasti oblik pokazao se praktičnim i brzo je postao standard u SAD-u.

Danas, kada govorimo o krafnama, zapravo govorimo o čitavoj obitelji srodnih slastica koje dijele istu osnovnu ideju, ali se razlikuju po obliku, punjenju i kulturnom kontekstu. Europska krafna bez rupe, kakva se najčešće jede u Hrvatskoj, ima korijene u srednjovjekovnoj kuhinji i vezana je uz blagdane i običaje, dok je američka verzija s rupom proizvod industrijske ere i masovne kulture.

U 21. stoljeću te se tradicije ponovno isprepliću kroz nove interpretacije, poput popularnog cronut-a, križanca kroasana i krafne, koji pokazuje da ova slastica i dalje evoluira. Ipak, bez obzira na oblik i nadjev, krafna je ostala ono što je bila stoljećima: jednostavna, ali zavodljiva kombinacija tijesta, topline i slatkog užitka, duboko ukorijenjena u kulinarsku povijest različitih kultura.