Planina u Hercegovini visoka gotovo 2 kilometra stoljećima fascinira ljude: legenda kaže da se ondje rađa bura

Ako ste ikada boravili u Mostaru i njegovoj okolici, sigurno ste ga primijetili, moćnog čuvara grada i doline koji se uzdiže prema nebu do gotovo dva kilometra visine. Toliko blizu, a opet tajanstven, oduvijek izaziva divljenje, ali i podsjeća na snagu prirode koja ovdje vlada. Velež nije samo planina, već svijet za sebe, mjesto gdje priroda piše najuzbudljivije priče, a ovo su neke od njegovih najzanimljivijih tajni.

Planina Velež smjestila se istočno od Mostara i rijeke Neretve. Sam masiv protegnuo se u duljini od oko 30 kilometara, no njezin je vršni dio dugačak 13 kilometara. Najviši vrh planine je Botin visok 1969 metara, a ‘slijede’ ga Teleća lastva s 1905 metara, Brasina to jest Guvnine s 1897 metara i Vlačuge s 1754 metara.

Planina Velež ime je dobila, barem se tako pretpostavlja, po Velesu, slavenskom bogu zemlje, vode i podzemlja kojega se povezuje sa zmajevima, stokom, magijom, glazbom, ali i bogatstvom te prijevarom. Zanimljivo, iako Velež ‘vuče’ na muški rod, njezino se ime deklinira kao imenica ženskog roda.

Zapadnim podnožjem te planine teče Neretva kroz Bijelo polje, na zapadu se proteže mostarska kotlina, a na jugozapadu Bišće polje, odnosno Mostarsko polje kojim protječe i rijeka Buna. U smjeru jugoistoka, na Velež se nastavlja Sniježnica, istočno i sjeveroistočno se nalazi Nevesinjsko polje, a na sjeveru prijevoj Rujište koji Velež dijeli od Prenja.

„Južnom stranom Velež prelazi u plato koji se naziva Podveležje. Upravo zbog tog predgorja/visoravni glavno bilo planine nije vidljivo iz mostarske kotline. Visoravan Podveležja proteže se duž cijele prisojne strane planine na nadmorskoj visini od 500 do 1200 metara nadmorske visine“, prenosi Mostarski.ba.  Podveležje inače obiluje stećcima: tamo ih se nalazi čak 350, raspoređenih u ukupno osam nekropola od kojih su neke još uvelike neistražene.

Velež, planina koja je gotovo u potpunosti sazdana od vapnenca, nije najgostoljubivije mjesto na svijetu. Većinom je svedena na oštar krš, s povremenim šumama i pašnjacima. Isto tako, uvelike je bezvodna. Izvori, od kojih je najveći onaj rijeke Bune, nalaze se u podnožju planine.

No to ne znači da ona ne skriva vodu. Na njoj pase stoka, koju se ljeti napajalo topljenjem snijega iz jama snježnica kojima planina obiluje. Velež je, naime, poznat po snijegu. Zna se tamo redovito zadržati i do kasnog proljeća, pa čak, u tim skrovitim kutovima, i u ljetnim mjesecima. Poznat je i po jakim vjetrovima koji tamo pušu, pogotovo zimi.

Sjeveroistočni dio Veleža je iznimno strm i njegove su litice praktički pa okomite. Ta sjeverna strana poznata je u alpinističkim krugovima: predstavlja jednu od najdužih barijernih stijena u Europi, a definitivno na Balkanu. Tamošnje stijene sežu u visinu i do 420 metara, a na njima su dosad ispenjani deseci različitih ruta i smjerova.

Iako okrutna u dojmu, Velež obiluje životom. Na njoj ima i medvjeda, lisica, vukova, srna, divljih svinja, divokoza… Što se tiče biljnog svijeta, poznata je i po Tisovcu, šumi iznimno starih stabala tise.

Uvijek je opčinjavala ljude koji su živjeli u njezinu podnožju te je predmet brojnih legendi. Jedna od njih govori kako je u planini sakriveno sedam, u nekim verzijama čak 77, vrela. Druga predaja kaže da se u magli koja ovija vrh planine kriju vile, a treća da se u jednoj pećini na Veleži rađa bura.