Ovaj hrvatski nacionalni park ima najjeftinije cijene ulaznica! Idealno je mjesto za bijeg kad vam trebaju mir i priroda

Ako vam se čini da su cijene ulaznica za hrvatske nacionalne parkove posljednjih godina otišle u nebo, niste jedini koji tako razmišljaju. Posebno u sezoni, posjet nacionalnim parkovima poput Plitvičkih jezera, Mljeta ili pak Brijuna za mnoge postaje ozbiljan trošak. Ipak, postoji i dobra strana priče. Hrvatska i dalje nudi niz prirodnih ljepota koje možete doživjeti bez velikog udarca na obiteljski budžet.

U razdoblju prije glavne turističke sezone, nekoliko hrvatskih nacionalnih parkova nudi osjetno povoljnije cijene ulaznica, što ih čini odličnim izborom za izlet bez velikog troška. Tako ulaz u Nacionalni park Paklenica u svibnju stoji 10 eura, Nacionalni park Risnjak možete posjetiti za 8 eura, dok je Nacionalni park Sjeverni Velebit najpovoljniji s cijenom od svega 7 eura.

Za usporedbu, ulaznice za Nacionalni park Plitvička jezera tijekom sezone dosežu višestruko veće iznose, a odlazak u Nacionalni park Mljet mnogima je dodatno zahtjevan zbog trajekta i ukupnih troškova puta. Mi vam ovim putem predstavljamo park koji ima najjeftinije cijene ulaznica u svibnju!

Ljubitelj prirode ovdje će se osjećati kao kod kuće. Disat će punim plućima, upijati ljepotu, biti svoji. Iskusni planinari ovdje će se vraćati jer neka mjesta, jednostavno, “otmu” dušu, dok će početnici možda upravo tamo raditi svoje prve ozbiljnije planinarske korake… Najmlađi nacionalni park u Hrvatskoj, Nacionalni park Sjeverni Velebit, jednostavno je jedno od takvih mjesta, stvoreno za vraćanje. Srećom, kako je pod zaštitom, takvo će ostati i za buduće generacije koje će, kao i mi, moći uživati u nizu tamošnjih zanimljivih mjesta.

No, ništa bez nekoliko servisnih informacija i definicija. Nacionalni park Sjeverni Velebit pod zaštitu je stavljen 1999. godine. Od svih osam hrvatskih nacionalnih parkova upravo on ima najmanje godina, a na njegovoj ga službenoj stranici nazivaju “mozaikom najrazličitijih staništa”, čija je vrijednost prepoznata još i prije spomenute godine. Unutar granica parka nalazi se i strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi te dva botanička rezervata – botanički rezervat Visibaba (nalazište endema hrvatske sibireje) te Zavižan-Balinovac-Velika kosa, unutar kojeg je i Velebitski botanički vrt o kojem ćemo malo kasnije.

Sve te ljepote “stišću” se na 109 kilometara četvornih, na nadmorskoj visini od 518 do 1676 metara. No, čak ni to nije sve. Naime, godine 2017. bukove šume koje rastu na području Parka, unutar rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi, su u kombinaciji s bukovim šumama Suva draga-Klimenta i Oglavinovac-Javornik u Nacionalnom parku Paklenica te bukovim šumama u još nekoliko europskih zemalja, upisane na listu svjetske baštine pod nazivom “Bukove prašume i izvorne bukove šume Karpata i ostalih regija Europe”.

Što se tiče istraživanja nacionalnog parka, za početak preporučujemo Kuću Velebita u selu Krasnu. Mjesto je to koje na zanimljiv i interaktivan način, što je pogodno i za mlađe naraštaje, predstavlja Velebit. Postav se proteže na četiri etaže, bavi se različitim temama, od flore i faune, krških fenomena do djelovanja ljudi, a pred samim ulazom možete isprobati i kakav je to osjećaj stajati na jakoj buri na tamošnjem buromatu.

Još se jedna lokacija ovog nacionalnog parka ne propušta, a za nju u Hrvatskoj znaju i ptice na grani, ako ništa drugo onda u kontekstu vremenskih prognoza i količina snijega. Riječ je, naravno, o Zavižanu. Naime, ispod vrha Vučjak, na 1594 metara nadmorske visine, nalazi se Planinarski dom Zavižan i najstarija visinska meteo postaja u Hrvatskoj, osnovana 1953. godine. Mjesto je to koje služi i kao polazna točka za planinarske pohode na ‘zavižanske vrhove’ – Veliki Zavižan (1676 metara), ali i Balinovac, Veliku Kosu, Vučjak, dok se samo 15 minuta hoda dalje nalazi i spomenuti Velebitski botanički vrt.

Velebitski botanički vrt osnovan je 1967. godine, a čuva i predstavlja bogatstvo flore Velebita. Nalazi se na visini do 1480 metara, proteže na površini od 50 hektara, a u njegovu se srcu nalazi Balinovačka ponikva oko koje vodi 600 metara duga staza. U vrtu danas raste oko 300 biljnih vrsta, od kojih su neke samonikle, a neke ‘uvezene’ iz drugih dijelova Velebita. Među njima je, primjerice, slavna Velebitska degenija koja inače prirodno raste samo na srednjem Velebitu. Za razgledavanje vrta trebalo bi odvojiti sat vremena, najbolje u lipnju i srpnju.

Kad pričamo o Velebitu općenito, a onda i o Nacionalnom parku Sjeverni Velebit, jedna staza doista je uzdignuta na razinu legende. I to s potpunim pravom. To je Premužićeva staza, remek djelo građeno u tehnici suhozida koje vodi kroz neke od najsurovijih dijelova Velebita, a koju je projektirao planinar Ante Premužić po kojem je i dobila ime. Ukupne dužine 57 kilometara, ona se proteže od Zavižana do Baških Oštarija, a kroz Sjeverni Velebit u duljini od 16 kilometara. Najviša točka joj je 1630 metara, najniža 920, a široka je oko 1,2 metra.

Među svim ljepotama Sjevernog Velebita ističe se i krška udolina Veliki Lubenovac, poznata po svojoj ljepoti. Ona se nalazi na rubu Strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi. U davnija vremena bila je naseljena ljeti pa su u njoj i dalje vidljivi ostaci ljudske prisutnosti, primjerice stanovi, suhozidi i cisterne za vodu, a očuvana je i Lubenovačka ruja, lokva na kojoj se napajala stoka.

Isto tako, valja spomenuti i Štirovaču, koja je krajem 1920-ih na godinu dana čak bila proglašena i nacionalnim parkom. Riječ je o dolini na nadmorskoj visini od 1100 metara, a poznata je po lijepim šumama i izvoru. Riječ je o tradicionalnom i voljenom izletištu u ljetnim mjesecima, u čijoj se neposrednoj blizini nalazi i Klepina duliba, posebni rezervat šumske vegetacije.

Za kraj, ništa bez Velikog Alana, jednog od značajnijih velebitskih prijevoja, preko kojeg prolazi cesta koja obalu spaja s Likom. Tamo se, podno vrha Alančić, nalazi i planinarska kuća. Područje Alana poznato je i po predivnim pogledima, a u blizini se nalazi i Mirovo, nekad najveće ljetno naselje na Velebitu. Do Alana je vrlo jednostavno doći i cestom s obalne strane, iz smjera Jablanca, a kod Alana se, kako je navedeno na stranicama parka, nalazi i ‘spomenik ljudskom besmislu’. Riječ je o žičari za prijevoz trupaca koja od Alana vodi do uvale Stinica. Bila je, pišu, neiskorištena i neisplativa i radila samo nekoliko godina, a u teškim su je mukama gradili zatvorenici s Golog otoka.