Ovo dalmatinsko jelo nekad je bilo hrana siromaha, a danas ga turisti traže po restoranima! Zaštitio ga je i UNESCO

Usitnjeni listovi blitve, pažljivo položeni između dva tanka sloja najjednostavnijeg tijesta. Tako bismo, u najkraćim crtama, mogli opisati soparnik. No, ovo autohtono jelo iz Poljica krije puno više od pukog recepta: ono je spoj okusa, povijesti i tradicije. Uvršten na UNESCO-v popis nematerijalne kulturne baštine, soparnik se stoljećima priprema na području južno od Splita, u brdima iznad Omiša, gdje su nekoć postojala slavna Poljica i Poljička republika. Još od vremena Osmanlija, u 15. i 16. stoljeću, ovaj specijalitet bio je svakodnevica u dalmatinskim kućanstvima.

Oduvijek je bio jelo običnog čovjeka, nastalo iz potrebe i siromaštva, a ne iz luksuza. U poljičkim selima iznad Omiša nekad se živjelo teško, zemlja je bila škrta, a meso rijetkost na stolu, pa su žene od onoga što su imale pri ruci stvarale zasitna jela za cijelu obitelj. Blitva iz vrta, malo brašna, luka i maslinovog ulja bili su dostupni gotovo svakome, zbog čega je soparnik desetljećima smatran „hranom siromaha“.

Pripremao se najčešće petkom i u vrijeme posta, kada se nije jelo meso, a njegova jednostavnost bila je simbol skromnog života dalmatinskog zaleđa. Danas je upravo ta nekadašnja skromnost postala njegova najveća vrijednost pa se soparnik od zaboravljenog seoskog jela pretvorio u jednu od najpoznatijih gastronomskih priča Dalmacije.

Dugo je bio gotovo pa zaboravljen, no posljednjih je dvadesetak godina tradicionalna proizvodnja oživljena i više gotovo da nema svadbe i fešte u tom kraju, a da se na stolu ne nađe i soparnik. Ime je dobio po riječi sopar, što je stari naziv za pepeo pod kojim se ova delicija tradicionalno peče.

Recept i način izrade prenosili su se generacijama s koljena na koljeno te se i danas u Poljcima, primjerice u selima Tugare i Gata, može vidjeti postupak pripreme kakav je bio i prije nekoliko stotina godina. U soparnik ide tek nekoliko namirnica: brašno, sol i voda za tijesto, blitva i luk za nadjev te maslinovo ulje i češnjak za premaz. Ono što ga čini tako posebnim je način pripreme, proces koji je u selima u zaleđu Podstrane i Omiša već postao prava turistička atrakcija.

Tijesto se umijesi i podijeli na dva dijela te se sopom (ime za valjak koji se koristi) tanko razvuče preko površine cijele sinije, što je pak naziv za drveni okrugli stolić većeg promjera kakav se koristio u Poljicima. Blitva se opere i tanko nareže te dobro osuši. Pomiješa se s tanko rezanim lukom i malo maslinovog ulja. Smjesa se rasporedi po tijestu pa se drugim dijelom tijesta prekriva s gornje strane. Zatim se pažljivo zavrću rubovi gornje i donje polovice tijesta kako bi nadjev ostao u njemu.

Za vrijeme te pripreme, za koju su tradicionalno bilo zadužene žene, muškarci bi pripremili komin. Naložili bi vatru, čekali da se dobro razgori, pa razgrnuli žar i očistili krug nešto veći od površine sinije za soparnik. Žene su često prenosile soparnik do kamina noseći siniju i soparnik na glavi, što se i danas može vidjeti u nekim poljičkim selima.

Soparnik se smjesti u komin i pokrije žarom. Ubrzo se počne napuhivati pa ga treba upiknuti vilicom ili nožićem da ispusti zrak, te metlicom cijelo vrijeme raspoređivati žar po površini kako ne bi izgorio. Nakon što je gotov, metlicom se uklanja žar sa soparnika, prebacuje ga se natrag na siniju i puhaljkom čisti s njega ostatke pepela.

U međuvremenu se pripremi maslinovo ulje i sitno sjeckani češnjak, koji se rukama mažu po cijeloj gornjoj površini soparnika. Ovo se jelo tradicionalno reže na rombove. Legenda kaže kako je do toga došlo jer su u vrijeme Turaka krađe hrane bile učestale, a u ovom obliku soparnik je bilo najlakše sakriti u dlan.

Jede se od sredine prema rubovima, pri čemu najvažniji gost dobiva prvi romb iz sredine. Kad se uzmu prva četiri komada iz sredine, na njihovo se mjesto na siniju postavlja bukara vina koja se pije uz jelo. Dok neki danas kažu da je soparnik preteča pizze calzone, preklopljene pizze, puno je realnija teorija prema kojoj je on skromnija verzija bosanske pite zeljanice. Ova teorija nije nemoguća jer je Poljička republika graničila s Osmanskim carstvom, a više od sto godina i bila u njegovu sastavu.