Na ovom hrvatskom otoku nalazio se jedan od najstrože čuvanih zatvora u Europi! Iz njega nitko nije uspio pobjeći

Pogled na njega iz zraka otkriva pustoš, nedostatak vegetacije, hlada, urednih zgrada… Nema na njemu plodne zemlje, udari bure su nemilosrdni. Ime Goli otok se, prije dva stoljeća, nametnulo samo od sebe. Na kraju mu je upravo taj nepristupačan položaj i teren odredio zloglasnu sudbinu koja ga je zauvijek obilježila. Na Golom se otoku nalazio jedan od najstrožih zatvora u Europi i logor za političke neistomišljenike poznat po brutalnim i neljudskim uvjetima i činjenici da iz njega nitko nikad nije uspio pobjeći.

Goli otok nalazi na sjevernom dijelu Velebitskog kanala i pripada općini Lopar na Rabu. Već i sam pogled na njega objašnjava zašto je odabran za strogu i nehumanu kaznionicu. Sjeverne i istočne obale su mu visoke, strme, sazdane od klisura visokih 200-jak metara. Dubina mora uz obalu iznosi nekoliko desetaka metara, na nekim dijelovima ponire i do 100 metara. Kad se tome dodaju jaka bura i snažne morske struje, postaje jasno zašto je bijeg bio nemoguć.

Sve do početka 20. stoljeća ovaj goli, vjetrovima izložen komadić stijene usred Jadrana bio je potpuno nenaseljen. Prve tragove ljudske prisutnosti donio je Prvi svjetski rat, kada je Austro-Ugarska na otoku osnovala logor za ruske ratne zarobljenike dovedene s istočnog bojišta. No poglavlje po kojem će Goli otok ostati upamćen počelo je nakon Drugoga svjetskog rata.

Prvi su kažnjenici na njegove obale iskrcani 9. srpnja 1949. godine, bilo ih je oko 1200, i taj je datum označio početak rada zloglasnog zatvora koji je ubrzo postao simbol političkih progona u socijalističkoj Jugoslaviji. Život iza otočkih zidina bio je iznimno težak. Zatvorenici su svakodnevno radili u kamenolomima i rudnicima boksita, izloženi nemilosrdnom suncu tijekom ljeta i ledenoj buri tijekom zime. Fizički rad bio je samo dio kazne. Brojna svjedočanstva govore o sustavnom zlostavljanju, premlaćivanjima i poniženjima kojima su bili izloženi.

Kako je otok kroz povijest bio nenaseljen i koristio se povremeno samo za ispašu ovaca, većinu infrastrukture koja je danas u ruševinama izgradili su sami zatvorenici. Većina se nalazi između uvala Mala Tetina i Melna i to je dio koji se danas može vidjeti na turističkim obilascima.

Danas je dio otoka pošumljen, ali kao i sve u njegovoj priči, tako je i priča o zazelenjivanju brutalna i tužna. Otok su pošumljavali sami zatvorenici. U kamenjaru su kopali rupe i nabijali zemlju u njih, a zatim u nju stavljali sadnicu. No, tako mlade biljčice nisu mogle izdržati jako sunce pa su oni svojim vlastitim tijelima morali raditi sjenu nejakim sadnicama kako bi se ‘uhvatile’. Takvih potresnih priča s Golog otoka je bezbroj.

U prvim godinama na Golom otoku su zatvarani politički neistomišljenici, ali kasnije su počeli stizati i zatvorenici osuđeni za različita kaznena djela, pa čak i maloljetni delikventi. Nakon gotovo četiri desetljeća rada, zatvor je 1988. godine zatvoren. Već godinu kasnije otok je potpuno napušten. Danas su ondje ostale tek ruševine i nijemi kameni ostaci koji svjedoče o jednom od najkontroverznijih poglavlja novije povijesti ovih prostora.

Goli otok u povijest se upisao kao mjesto užasne patnje, s kojeg nitko nikada nije uspio pobjeći, Mjesto je to na kojem je kaznu izdržavalo oko 16 tisuća ljudi, od čega je oko 860 žena koje su robijale na obližnjem Svetom Grguru. Otok se danas može obići u sklopu organiziranih brodskih izleta s Raba i Krka, te priobalnih kvarnerskih mjesta uključujući i Rijeku. Najbolje je izabrati obilazak sa stručnim vodičem koji će vam kroz priču i detalje približiti sudbinu otoka i ljudi koji su na njemu robijali.