Na ovom hrvatskom otoku glavno mjesto uopće nije uz more! Skriva se među brdima, a iznad kuća uzdižu se neobični dimnjaci

Većina jadranskih mjesta gradila se licem prema moru, s rivom kao dnevnim boravkom i lukom kao prvim prizorom koji dočeka putnika. Lastovo je napravilo upravo suprotno. Glavno naselje na otoku okrenulo je moru leđa i sakrilo se u unutrašnjost, među brda, na strmu padinu koja se diže poput kamenog amfiteatra. Tko prvi put uplovi u trajektnu luku u Ublima i krene cestom prema središtu otoka, treba se popeti da bi uopće ugledao mjesto po kojem otok nosi ime.

Razlog tom ‘skrivanju’ nije hir, nego stoljeća opreza. Naime, dok su gusarski napadi bili svakodnevna prijetnja obalnim mjestima, zaklonjen položaj među brežuljcima bio je najbolja obrana. Okruženo zelenilom i teško vidljivo s pučine, Lastovo je izbjeglo mnoga razaranja i sačuvalo gotovo netaknutu jezgru kakvu danas rijetko gdje vidimo. Današnje obrise mjesto je dobilo još u 15. i 16. stoljeću, a najstarije kamene kuće potječu upravo iz tog vremena.

Čim zađete među kuće, pogled će vam neizbježno odlutati prema krovovima. Naime, ondje se uzdižu fumari, neobični kameni dimnjaci koji su postali zaštitni znak čitavog otoka. A ono što je najzanimljivije je činjenica da u cijelom mjestu ne postoje dva ista fumara. Neki su vitki i strogi, drugi raskošno ukrašeni, treći podsjećaju na sitne tornjiće ili čak na minarete, pa se i danas vode rasprave odakle im takav izgled.

Imućnije su obitelji svoj fumar oblikovale tako da se razlikuje od susjedovog, a legenda kaže da su se mještani naprosto nadmetali tko će sagraditi ljepši i upečatljiviji. Dimnjak je tako postao tih i dostojanstven pokazatelj imetka, a ponegdje i jezik svađe: na pojedine su se fumare stavljali životinjski rogovi, okrenuti baš prema kući susjeda s kojim se vlasnik nije najbolje slagao. Iza estetike krila se i praktičnost, jer su graditelji dobro poznavali strujanja vjetrova pa su dimnjaci bili dizajnirani tako da dim ne vraćaju natrag u prostoriju, a kuću čuvaju od vjetra i požara.

Staru jezgru oko crkve sv. Kuzme i Damjana obavijaju skaline, uske kamene stube koje povezuju gornji i donji dio mjesta. Penjući se njima, ‘čita’ se i nekadašnja društvena slika otoka. Pri samom dnu, uz plodno polje, stajale su težačke kuće, prema sredini, oko škole, one imućnijih obitelji, a na vrhu mjesta gospodske kuće. Mnoge još krase suları, natkrivene terase tipične za graditeljstvo 15. i 16. stoljeća.

Cijelo mjesto djeluje kao amfiteatar starih kuća koje promatraju predstavu života pod sobom, a sa svakog okolnog brda pruža se vidikovac prema naselju i poljima. Tko ima snage za uspon, najbolji pogled na cijelo otočje nudi vrh Hum, najviša točka otoka.

Ono što Lastovu daje dušu nisu samo kamen, stare kuće i neobični fumari, nego i običaji koje otočani brižno čuvaju i prenose s generacije na generaciju. Najpoznatiji među njima je Lastovski poklad, višestoljetna tradicija koja se svake godine održava od 17. siječnja do Pepelnice i u kojoj sudjeluje gotovo cijela zajednica.

Običaj je 2008. godine zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro Hrvatske, a u prosincu 2025. UNESCO je program njegova očuvanja i dokumentiranja uvrstio u Registar dobrih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Posebno je istaknuta uloga lokalne zajednice i mladih koji prikupljaju stare fotografije, snimke, svjedočanstva i pjesme te tako osiguravaju da se znanje o Pokladu ne izgubi.