Zbog janjetine iz ove gostionice ljudi skreću s autoceste i putuju desetke kilometara! Vikendom jedva nađu slobodan stol

Ako u Dalmaciju dolazite isključivo zbog mora, ovaj izlet vjerojatno vam neće biti prvi izbor. No ako ste među onima koji na putovanju najprije pitaju gdje se dobro jede, vrijedi jedan dan krenuti u sasvim suprotnom smjeru. Umjesto prema obali, skrenite u zaleđe i siđite s autoceste kod Šibenika. Ostavite iza sebe cestu koja vodi prema plažama, nastavite starom cestom prema Kninu i vrlo brzo stići ćete do Radučića, malog mjesta zbog kojeg se itekako isplati nakratko promijeniti plan.

Radučić je malo mjesto u šibenskom zaleđu, između Kistanja i Knina, u kojem danas živi tek šačica stanovnika. Ime vam vjerojatno na prvu ne znači ništa, no spomenite gostionicu „Kod Pere“ i velike su šanse da će netko za stolom kimnuti glavom i reći da je čuo, a nerijetko i da je bio.

Ražanj se kod Pere pali oko sedam sati ujutro, a janjetini treba dva do tri sata da dođe do one faze u kojoj korica puca na dodir vilice, a meso se bez otpora odvaja od kosti. Znači, nema smisla dolaziti prerano, a još manje kasno poslijepodne kad je sve najbolje već završilo na tuđim tanjurima.

Do Radučića se uglavnom ne dolazi usput. S glavnih prometnica treba skrenuti prema unutrašnjosti, proći kroz kraj u kojem se kuće pojavljuju tek svakih nekoliko stotina metara i voziti cestom na kojoj je veća gužva gotovo nezamisliva. Gostionica se nalazi uz samu cestu pa je nije teško pronaći. Automobili parkirani ispred obično su najbolji znak da je ručak već počeo.

Iznutra izgleda upravo onako kako bi stara seoska gostionica trebala izgledati. Na stolovima su crveno bijeli karirani stolnjaci, u kutu radi televizor, a iz kuhinje i prostora oko ražnja stalno netko ulazi i izlazi. Nema ovdje posebno osmišljenog interijera ni detalja postavljenih radi fotografiranja. Sve je podređeno tome da ljudi sjednu, naruče, pojedu i ostanu još neko vrijeme razgovarati.

Jelovnik također nije kompliciran, a većina gostiju nije ni došla proučavati ga. Janjetina se naručuje prema težini, a uz nju na stol stižu pečeni krumpiri, kruh i salata. Može se naručiti i odojak te jela s roštilja, no bilo bi pomalo neobično prijeći cijeli put do Radučića i zaobići ono zbog čega je ovo mjesto postalo poznato.

Priča iza svega je obiteljska i traje već dvadeset godina. Pero je krenuo peći janjetinu da vidi što će od toga biti, a glas se proširio prvo među domaćima, pa do Šibenika, Splita i Zadra. Danas posao vodi njegov sin Siniša, dok otac, unatoč godinama, i dalje svakodnevno pomaže. Ime gostionice zbog toga se nikad nije mijenjalo i teško da će se ikad promijeniti.

Vikendom se ispeče i dvadesetak janjaca, što u mjestu s tek nekoliko stanovnika zvuči gotovo nevjerojatno. Gosti dolaze iz svih krajeva, a na parkingu ispred stolova se mogu vidjeti i registracije iz mnogo udaljenijih dijelova Hrvatske. Neki svrate nakon obilaska okolice, no mnogi su krenuli na put upravo zbog ručka.

Zbog toga je dobro nazvati unaprijed, posebno subotom i nedjeljom. Rezervacija stola ne znači nužno da će janjetine biti u bilo koje doba dana. Ražanj ima svoj ritam, a količine nisu neograničene. Najsigurnije je planirati dolazak oko podneva, kada su prve ture već spremne, a izbor komada još uvijek nije sveden na ono što je ostalo.

Nakon ručka vrijedi produžiti put do Knina i popeti se na njegovu slavnu tvrđavu. Smještena je na uzvisini iznad grada, a s nje se otvaraju široki pogledi prema kninskom polju, okolnim planinama i rijekama koje su oblikovale ovaj kraj.

Kninska tvrđava počela se graditi još u devetom stoljeću, a tijekom povijesti razvila se u jedan od najvećih hrvatskih fortifikacijskih kompleksa. Duga je 470 metara, sastoji se od pet međusobno povezanih dijelova, dok se obrambeni zidovi protežu u dužini od gotovo dva kilometra. Danas se unutar tvrđave nalaze muzej, izložbeni prostori i sadržaji koji posjetu daju mnogo više od lijepog pogleda na grad.