Ovaj hrvatski otok bliži je Italiji nego kopnu matične države! Do obale susjedne zemlje stiže se dvostruko brže

Ako pogledate kartu Jadrana i proučavate područje od Splita prema Italiji vidjet ćete Brač, pa Hvar, pa udaljeniji Vis i Korčulu, potom i pučinsko Biševo… Nakon toga duga ništa, samo plavetnilo, a onda gotovo usred otvorenom mora još jedna „točkica“. To je Vela Palagruža, najudaljeniji hrvatski otok, uski kameni otok dug jedva kilometar i pol. Do talijanske obale odavde je oko 68 kilometara, a do Splita više od 120. Drugim riječima, ovaj komad Hrvatske gotovo je dvaput bliži tuđem kopnu nego vlastitom

Upravo ta pozicija stoljećima je Palagruži davala važnost nerazmjernu njezinoj veličini. Riječ je o jedinoj točki na Jadranu s koje se za vedra vremena naziru i talijanska i hrvatska obala, pa je otok tisućama godina služio kao orijentir i odmorište na dugim plovidbama između talijanske obale i Dalmacije.

Arheolozi to potvrđuju već desetljećima. Na nalazištu Salamandrija, na visoravni tik uz svjetionik, pronađeni su tragovi ljudi koji sežu duboko u prapovijest, a otok je u kasnijim razdobljima postao svetište pomoraca. Nalazi keramike s ispisanim imenom Diomeda, junaka iz Ilijade, potvrdili su da je Palagruža bila mjesto na kojem su mu se moreplovci klanjali prije nego što bi se otisnuli na pučinu.

Palagruža je do 1860. godine bila pod talijanskom upravom. Kada su je preuzele austrijske vlasti, na otoku je uspostavljena motrilačka služba, a zatim je 1875. sagrađen i svjetionik. Dvadeset godina poslije dodana je i meteorološka postaja. Od tada Palagruža nije ostala bez ljudi.

Kameni svjetionik stoji na sredini otoka, na 90 metara nadmorske visine, a s lanternom se uzdiže na oko 126 metara iznad mora. Do njega vodi strma staza duga oko 700 metara, prava planinarska dionica na kojoj su svjetioničarima nekada pomagali tovari. Njih je prije desetak godina zamijenila kabelska žičara napravljena baš za tu svrhu.

Danas na Palagruži tijekom cijele godine živi samo svjetioničar, a nekada su tu boravile i cijele svjetioničarske obitelji, njih više od deset. Upravo on tijekom ljeta dočekuje goste koji se uspiju dokopati ovog komadića raja.

A za te rijetke posjetitelje to znači točno ono što zvuči. Nema trgovine, restorana, bara ni ljekarne. Nema ni mogućnosti da nešto brzo dokupite. O svjetioniku brine Plovput, preko kojega se ljeti može dogovoriti smještaj u jednom od dva četverokrevetna apartmana, uz minimalni boravak od sedam dana. Zgrada je visoko na hrptu otoka, pa boravak nije preporučljiv osobama slabijeg zdravlja. Ono što dobijete zauzvrat teško je usporediti s bilo čime drugim na Jadranu. Tišina, more sa svih strana i osjećaj da ste na planetu za sebe.

Vela Palagruža duga je 1400 metara i široka svega 300, s jedne strane blažih padina, s druge okomitih stijena. Klima je iznimno blaga, a oborina malo, pa je vegetacija bujna u proljeće, jesen i zimu, dok je ljeti obala gotovo gola.

Među otocima južne Dalmacije Palagruža ima najviše endemskih biljaka. Tu rastu palagruška kupusina, palagruška zečina, palagruška preslica, pučinski vranjemil i druge vrste koje drugdje nećete naći. Otočje uz glavni otok čine i Mala Palagruža te niz hridi i sika. Na jugoistoku leži otočić Galijula, službeno najjužnija kopnena točka Hrvatske.

Vode oko Palagruže bile su jedno od najizdašnijih ribolovnih područja na Jadranu. Danas se ovdje uglavnom lovi jastog i bijela riba, a područje je i dalje prvenstveno ribolovna zona. Za posjet se treba dogovoriti sa svjetioničarima ili s nekim od komiških ribara, organiziranih grupnih izleta praktički nema. Za mjesto ovakve vrste to vjerojatno i nije loša vijest.