Posjetili smo grad čija je najveća atrakcija javni zahod! Zbog njega u mjesto s 1500 stanovnika dolaze ljudi iz cijelog svijeta

Na putovanju Novim Zelandom, što sam se više udaljavala od Aucklanda prema sjeveru, gradići su uz cestu postajali manji i rjeđi. Između njih nema gotovo ničega osim pokojeg stajališta i golemih pašnjaka s ovcama. Jedan od tih gradića je Kawakawa, nazvan po istoimenom grmu koji raste na Novom Zelandu i ima važno mjesto u maorskoj kulturi. Upravo tamo, u mjestu s tek 1500 stanovnika, naišla sam na najneobičniju „znamenitost“ na putovanju. Jedan zahod, toalet, mjesto na koje i carevi idu pješke.

Grad je miran. Najprometnija je glavna ulica Gillies, na kojoj se, uz lokalne specijalizirane trgovine, second-hand trgovine i pokoji restorančić, već izvana najviše ističe upravo spomenuti zahod. Čim sam vidjela kako izgleda, odmah mi je bilo jasno čije je to djelo. Riječ je o projektu kultnog austrijskog arhitekta i umjetnika Friedensreicha Hundertwassera, koji je od sredine sedamdesetih do 2000. godine živio na imanju u blizini Kawakawe i koji je zahod darovao gradu. Danas je u funkciji kao normalni javni toalet: ulaz se ne naplaćuje i svatko ga može slobodno koristiti.

Zbog svoje arhitektonske posebnosti to je jedan od rijetkih zahoda na svijetu koji se smatra međunarodnim umjetničkim djelom, a istodobno i samostalnom turističkom atrakcijom. Morala sam zaviriti unutra jer znatiželja čini svoje, a i malo hlada pod vrućim novozelandskim suncem nije na odmet. Grad je ionako bio poprilično pust pa drugih posjetitelja nije ni bilo.

Zahod obiluje šarenim skulpturama, mozaicima, bakrenim instalacijama i specifičnom kaldrmom, vrlo slično kao u Whangareiju i drugdje po Novom Zelandu. Na vrhu travnatog krova stoje zlatne kugle. Kabina je izrađena nepravilno, kao i većina Hundertwasserovih djela, te ukrašena šarenim keramičkim pločicama na zidovima i na podu. Zahod nije velik, ali dizajn vas vuče da promatrate svaki detalj.

Njegov rukopis prepoznaje se po valovitim linijama, nepravilnim pločicama, malim skulpturama ugrađenima u zid, obojenom staklu i živom drvetu koje je dio arhitekture. U građevini su i brojni reciklirani materijali, od odbačenih staklenih boca do cigli, a na krovu je posađena vegetacija, što me se najviše dojmilo. Unutra se nalaze odvojeni muški i ženski prostori.

Zahod je svečano otvoren 10. prosinca 1999. Nešto više od dva mjeseca poslije, u veljači 2000., Hundertwasser je umro od srčanog udara na brodu Queen Elizabeth 2, na putu prema Europi. Zahod u Kawakawi tako je ostao posljednji projekt koji je dovršio za života.

Oni koji se nađu na Novom Zelandu praktički ne mogu izbjeći Hundertwasserova djela. Bio je velik zaljubljenik u ovu državu i njezinu jedinstvenu prirodu, a ja sam na njega nekoliko puta naletjela. Najviše me se dojmila zastava koju je dizajnirao 1983., iste godine kada je postao novozelandski državljanin. Predložio ju je kao drugu, dodatnu zastavu koja bi se vijorila uz postojeću, onu nalik britanskoj kakvu imaju i mnoga druga nekoć kolonizirana područja južne hemisfere.

Unatoč tome što su njegovi tragovi rašireni po otoku, najviše Hundertwasserove ostavštine moguće je vidjeti u Whangareiju, pedesetak kilometara od Kawakawe. Ondje se nalazi umjetnički centar koji je prvi put dizajnirao još 1993. godine. Projekt vrijedan 33 milijuna novozelandskih dolara pokazao se iznimno kontroverznim. Dugo se raspravljalo o tome koliko bi ga trebali financirati porezni obveznici, a računica je stalno bila u minusu. Nekoliko je puta razmatran i odbijan sve dok ga u lipnju 2015. nije odobrio obvezujući referendum. Centar je otvoren tek 20. veljače 2022. i danas je glavna umjetnička atrakcija grada.

Ujedno je to i posljednja Hundertwasserova zgrada na svijetu. U galeriji se nalazi 80 njegovih originalnih djela, a uz nju i prostor za suvremenu maorsku umjetnost. Zgrada je u cijelosti izvedena u njegovu prepoznatljivom stilu i ima centar za učenje, kazalište, kafić, trgovinu i pošumljeni krov s rijetkim autohtonim vrstama.

Da prođem kroz centar i pregledam Hundertwasserovo stvaralaštvo, trebalo mi je nešto više od sat vremena. U to ne računam 45 minuta razgovora s jednom od zaposlenica i kustosom, koji su, kao i mnogi Novozelanđani, bili izuzetno otvoreni i uvijek spremni za priču.

Kawakawa je u međuvremenu ostala ono što je i bila: mirno mjesto uz autocestu na kojem se autobusi zaustavljaju zbog jedne male zgrade na glavnoj ulici. Ulaz je besplatan, zahod je i dalje u redovnoj upotrebi, a ako se ondje zateknete, vrijedi zaviriti i unutra, a ne samo fotografirati pročelje.